Dvadeset godina kave i šutnje: Istina koju sam otkrila kad je gospodin Kovačević nestao
“Opet kasniš, Lejla!” viknula je mama iz kuhinje dok sam žurno navlačila kaput. “Znaš da gospodin Kovačević ne voli čekati svoju kavu.”
U tom trenutku, dok sam vezivala kosu u rep, osjetila sam onaj poznati grč u stomaku. Gospodin Kovačević je bio naš najredovitiji gost – svako jutro, točno u osam, sjedio bi za istim stolom do prozora, naručivao crnu kavu bez šećera i gledao kroz staklo kao da traži nešto što je davno izgubio. Nikad nije pričao puno. Zapravo, nikad nije pričao ništa osim: “Kava, molim.”
Prvih nekoliko godina sam pokušavala. “Dobar dan, gospodine Kovačeviću! Kako ste danas?” On bi samo klimnuo glavom ili me pogledao onim hladnim, sivim očima. S vremenom sam prestala pokušavati. Uvijek sam mislila da je jednostavno takav – mrzovoljan starac koji nema nikoga i ništa osim te šalice kave.
Jednog jutra, dok sam brisala stolove prije otvaranja, mama mi je prišla tiho: “Lejla, znaš li ti išta o njemu? Otkud dolazi? Ima li porodicu?” Slegnula sam ramenima. “Ne znam, mama. Nikad nije pričao o sebi. Možda i nema nikoga.”
Tog dana, gospodin Kovačević nije došao. Ni sljedećeg dana. Ni onog nakon toga. Prvo smo mislili da je bolestan, ali kako su dani prolazili, osjećala sam sve veću nelagodu. Njegov stol je zjapio prazan, a ja sam svaki put kad bi vrata zazvonila očekivala da će se pojaviti njegova visoka figura u starom kaputu.
Nakon tjedan dana, odlučila sam otići do njegove zgrade. Znala sam gdje živi – uvijek je dolazio istim putem, s torbom prebačenom preko ramena. Zgrada je bila stara, s oronulim stubištem i mirisom vlage. Pokucala sam na vrata stana broj 12. Nitko nije odgovarao.
“Tražite gospodina Kovačevića?” začula sam glas iza sebe. Okrenula sam se i ugledala stariju ženu s druge strane hodnika.
“Da… On već danima ne dolazi u naš kafić. Zabrinuli smo se.”
Žena je uzdahnula. “Odveli su ga prije tri dana. Hitna pomoć. Kažu da mu je pozlilo. Nema nikoga svog… Samo ga je povremeno obilazila neka mlada žena, mislim da mu je unuka, ali nije dolazila mjesecima.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Cijelo to vrijeme mislila sam da je gospodin Kovačević samo još jedan od onih ljudi koji su izabrali samoću. Nisam ni slutila koliko je ta samoća bila stvarna.
Vratila sam se kući i ispričala mami što sam saznala. Sjela je nasuprot mene i dugo šutjela.
“Znaš, Lejla,” rekla je napokon, “ljudi često nose terete koje ne vidimo. Možda smo trebale više pokušati.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale slike gospodina Kovačevića kako sjedi sam za stolom, pogleda prikovanog za prozor. Što li je gledao? Je li čekao nekoga? Je li se nadao da će mu netko prići?
Sljedećih dana pokušavala sam saznati više o njemu. Pitala sam susjede, tražila po internetu, čak otišla do bolnice gdje su ga odveli. Tamo su mi rekli da je još uvijek živ, ali slab i bez svijesti.
Jednog dana pojavila se mlada žena u našem kafiću. Bila je blijeda i umorna, s crnim podočnjacima.
“Vi ste Lejla?” upitala me tiho.
“Jesam… Vi ste njegova unuka?”
Kimnula je glavom i sjela za njegov stol.
“Zovem se Amra. Nisam ga dugo vidjela… Posvađali smo se prije godinu dana zbog gluposti. Rekao mi je da više ne dolazim ako ne mogu poštovati njegove odluke.”
Gledala me kroz suze.
“Znam da ste mu vi bili jedina svakodnevna veza sa svijetom… Hvala vam na tome.”
Osjetila sam kako mi grlo steže.
“Nisam učinila ništa posebno… Samo sam mu donosila kavu.”
Amra se nasmiješila kroz suze.
“Vi ne znate koliko mu je to značilo. Svaki put kad bih ga pitala kako mu je bilo ujutro, rekao bi: ‘Lejla mi je donijela kavu. Još uvijek me netko vidi.'”
Nakon što je otišla, dugo sam sjedila za praznim stolom gospodina Kovačevića. Prvi put u životu poželjela sam vratiti vrijeme unatrag – pitati ga nešto više, sjesti s njim na pet minuta i poslušati što ima za reći.
Nekoliko dana kasnije stigla je vijest da je preminuo. U kafiću smo zapalili svijeću na njegovom stolu i ostavili šalicu crne kave bez šećera.
Ljudi su dolazili i pitali gdje je nestao onaj tihi starac koji je uvijek sjedio do prozora. Svatko od njih imao je svoju verziju priče o njemu – neki su govorili da je bio profesor na fakultetu prije rata, drugi da mu je porodica poginula ili otišla u Njemačku.
Nitko nije znao istinu.
Dugo nakon toga razmišljala sam o svemu što ostane neizrečeno među ljudima koji dijele isti prostor svaki dan – o pogledima koji govore više od riječi, o tišini koja ponekad vrišti glasnije od bilo kakvog razgovora.
Možda smo svi mi pomalo gospodin Kovačević – zatvoreni u svoje svjetove, čekajući da nas netko primijeti ili barem pita kako smo zaista.
Ponekad se pitam: koliko ljudi svakodnevno prođe pored nas noseći teret koji ne vidimo? I koliko nas ima hrabrosti pitati ih što im treba prije nego što bude prekasno?