Između dvije vatre: Priča jedne svekrve
“Zašto me gledaš kao stranca, Lejla?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Sjedila je na drugom kraju stola, ruku prekriženih na prsima, pogledom prikovanim za tanjur. Djeca su se smijala u dvorištu, muž je nešto pričao s mojim sinom Ivanom, a ja sam osjećala da se cijela kuća puni neizrečenim riječima.
Nikada nisam vjerovala u priče o zlim svekrvama i snahama koje se mrze. Uvijek sam govorila prijateljicama: “To su predrasude, kod nas toga nema.” Ali sada, dok gledam Lejlu kako izbjegava moj pogled, osjećam se kao lik iz one stare bosanske serije gdje žene šute, a muškarci ne primjećuju ništa.
“Nisam te gledala nikako,” odgovorila je tiho, gotovo šaptom. Osjetila sam kako mi srce tone. Nije to bila ljutnja, više neka ledena distanca, zid koji je podignula između nas. Sjetila sam se prvog dana kad ju je Ivan doveo kući. Bila je nasmijana, pomalo nesigurna, ali topla. Donijela mi je baklavu koju je sama napravila. “Nadam se da volite slatko, teta Marija,” rekla je tada. Tada sam je zagrlila kao kćer.
Što se dogodilo između tada i sada? Gdje smo se izgubile?
“Lejla, možeš li mi pomoći oko salate?” pokušala sam ponovno, nadajući se da će nas dvije same pronaći trenutak za razgovor. U kuhinji je vladala tišina. Čulo se samo šuštanje salate i povremeno zveckanje noža o dasku.
“Znaš, kad sam ja bila mlada snaha…” započela sam, ali me prekinula:
“Marija, molim vas… Ne želim slušati usporedbe.”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Nisam htjela uspoređivati, samo sam htjela reći da razumijem kako joj nije lako. Ali riječi su mi ostale u grlu.
Te večeri nisam mogla zaspati. Ivan je došao kasno u sobu.
“Što se događa s Lejlom?” pitala sam ga tiho.
Slegnuo je ramenima. “Mama, pusti je malo na miru. Ima puno posla na poslu, umorna je.”
Ali nije to samo umor. Osjećam to u načinu na koji mi ne dopušta da joj pomognem oko djece, u tome što više ne dolaze spontano na ručak, u tome što me izbjegava pogledati u oči.
Sutradan sam sjela s mužem, Stipom, na terasu.
“Možda sam stvarno previše navalila na nju? Možda joj smetam?”
Stipe me pogledao ispod obrva. “Ti si uvijek bila brižna, ali znaš da mladi danas sve žele sami. Pusti ih malo.”
Ali kako pustiti? Kako ne brinuti kad vidiš da nešto nije u redu?
Sjetila sam se prošlog Božića kad sam Lejli poklonila vuneni šal koji sam sama plela tjednima. Nije ga nikad nosila. Kasnije sam čula kako priča svojoj sestri preko telefona: “Ne mogu više s tim poklonima koji me podsjete da nisam dovoljno dobra domaćica.”
Možda sam stvarno previše očekivala od nje? Možda sam nesvjesno nametala svoja pravila i običaje? Uvijek sam mislila da činim dobro, ali možda sam time samo stvarala pritisak.
Jednog dana, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i sjela pored Lejle na klupu ispred kuće.
“Lejla… Znam da nije lako biti snaha u tuđoj kući. Znam da možda nekad previše pričam ili savjetujem… Ali meni si važna. Ne želim da se osjećaš kao gost ovdje.”
Pogledala me iznenađeno. Oči su joj bile crvene.
“Marija… Ja… Ja samo želim svoj mir. Znam da želite najbolje, ali ponekad imam osjećaj da nikad neću biti dovoljno dobra za ovu obitelj. Da stalno moram dokazivati nešto…”
Osjetila sam knedlu u grlu.
“Nisi dužna ništa dokazivati. Samo želim da znaš da te volim kao svoju kćer. Ako sam te povrijedila… oprosti mi.”
Nastala je tišina koju su prekidali samo cvrčci iz vrta.
“Znaš,” rekla je tiho, “ponekad mi fali moja mama. Fali mi Sarajevo, fali mi miris njene kuhinje… Ovdje sve radim drugačije i stalno imam osjećaj da griješim.”
Tada sam shvatila – nisam ja bila jedina koja pati zbog ove distance. I ona je bila između dvije vatre: između svoje prošlosti i naše obitelji, između očekivanja i vlastitih potreba.
Te večeri smo dugo razgovarale. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da smo pronašle zajednički jezik. Nisam više nudila savjete niti komentirala kako ona kuha ili odgaja djecu. Samo sam slušala.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesmo li mi žene uvijek osuđene biti između dvije vatre – između svojih majki i svekrva, između prošlosti i sadašnjosti? Možemo li ikada biti dovoljno dobre jedna drugoj?
Što vi mislite – gdje najčešće griješimo jedne prema drugima? Je li moguće izgraditi iskren odnos između svekrve i snahe ili su naše razlike prevelike?