Testament bez mog imena: Istina koja je razbila moj svijet
“Ne možeš mi to raditi, Petre!” vrištala sam u praznu dnevnu sobu, stisnutih šaka, dok su mi suze klizile niz lice. Zvuk njegovog imena odzvanjao je zidovima našeg stana na Trešnjevci, ali odgovora nije bilo. Petar je bio mrtav već tjedan dana, a ja sam upravo pročitala testament koji mi je razorio život.
Sjedila sam na podu, okružena papirima koje mi je donijela odvjetnica. Njeno ime je bilo Jasmina, i imala je onaj hladni profesionalni ton koji me dodatno izluđivao. “Gospođo Kovačević, razumijem da ste u šoku, ali sve je pravno čisto. Gospodin Kovačević je cijelu imovinu ostavio gospođi Ivani Radić.”
“Tko je Ivana Radić?” prošaptala sam, više sebi nego njoj. Jasmina je slegnula ramenima i pogledala me s mješavinom sažaljenja i nelagode. “To ne znam. Ali ona je zakonska nasljednica.”
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Petar i ja smo zajedno vodili malu obiteljsku firmu za građevinske radove. Zajedno smo štedjeli za stan, zajedno smo sanjali o vikendici na moru. Sve što sam mislila da imamo – nestalo je u jednom potpisu na papiru.
Prvih nekoliko dana nisam izlazila iz stana. Mama me zvala svakih sat vremena. “Ana, dušo, moraš jesti. Moraš spavati. Doći ću sutra kod tebe.” Ali nisam željela nikoga vidjeti. Nisam željela slušati njezine riječi utjehe koje su zvučale prazno dok mi je srce gorjelo od bijesa i tuge.
Jedne večeri, dok sam sjedila u mraku, mobitel mi je zazvonio. Nepoznati broj. “Halo?”
“Ana? Ovdje je Dario, Petrov brat.” Njegov glas bio je tih, gotovo slomljen. “Moramo razgovarati. O Ivani.”
Sastali smo se u malom kafiću kod Savskog mosta. Dario je izgledao starije nego što ga pamtim – podočnjaci, neobrijan, ruke su mu drhtale dok je miješao kavu.
“Znao si za nju?” pitala sam bez uvoda.
Dario je slegnuo ramenima i pogledao kroz prozor. “Znao sam da nešto nije u redu zadnjih godinu dana. Petar se povukao iz firme, stalno je bio na putu… Nisam znao za Ivanu, ali znao sam da nešto skriva od tebe.”
Osjetila sam kako mi se želudac okreće. “Zašto mi nisi rekao? Zašto me nitko nije upozorio?”
Dario je šutio nekoliko trenutaka pa tiho rekao: “Petar nije bio onaj čovjek kojeg si ti poznavala zadnjih godina. Svi smo to vidjeli, ali nismo htjeli vjerovati.”
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, prisjećajući se sitnih znakova koje sam ignorirala: kasni dolasci kući, tajni razgovori na mobitelu, iznenadni poslovni putovi u Split i Osijek.
Sljedećih dana počela sam istraživati tko je Ivana Radić. Pronašla sam njezin profil na Facebooku – žena mojih godina, iz Zadra, osmijeh širok kao more. Na slikama s Petrom – zagrljeni na rivi, nasmijani kao da su sami na svijetu.
Bijes me preplavio. Kako mi je to mogao napraviti? Kako sam mogla biti toliko slijepa?
Odlučila sam otići do Ivane. Pronašla sam njezinu adresu preko zajedničkog poznanika iz firme i sjela u auto bez razmišljanja. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam zvonila na vrata njezinog stana.
Otvorila mi je žena s istim onim osmijehom s fotografija.
“Ti si Ana?” upitala je tiho.
“Jesam. Došla sam po odgovore.” Glas mi je bio hladan kao led.
Pozvala me unutra. Stan je bio uredan, mirisao je na lavandu i svježe pečeni kruh. Sjela sam na rub kauča dok mi je Ivana natočila čaj.
“Nisam znala za tebe dok Petar nije umro,” rekla je tiho. “Rekao mi je da ste vi rastavljeni već godinama. Da nemaš ništa s firmom ni s njim…”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ponovno ruši.
“Lagao ti je isto kao i meni,” prošaptala sam.
Ivana je zaplakala. “Voljela sam ga… Mislila sam da ćemo početi novi život zajedno kad riješi papire s tobom… Nisam znala da te povređujem.”
Sjedile smo tako dugo u tišini, dvije žene koje su voljele istog čovjeka i obje bile prevarene.
Nakon tog susreta vratila sam se kući prazna, ali i nekako lakša. Znala sam istinu – Petar nije bio onaj kojeg sam voljela; bio je netko drugi, netko sposoban za dvostruki život i izdaju.
Počela sam ispočetka – tražila posao, preselila se kod mame u Dubravu, prodala auto da platim dugove koje mi je ostavio. Prijatelji su me izbjegavali jer nisu znali što reći; neki su šaputali iza leđa o mojoj “naivnosti”, drugi su me žalili.
Ali najteže mi je bilo oprostiti sebi što nisam vidjela istinu.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek sanjam Petra – ponekad kao onog muškarca kojeg sam voljela, ponekad kao stranca koji me uništio.
Pitam se: Koliko zapravo poznajemo ljude s kojima dijelimo život? I jesmo li ikada sigurni da znamo istinu o onima koje volimo?