Kad ljubav nestane: Priča o izgubljenoj porodici i tišini nakon razvoda
“Ne mogu više, mama. Ana i ja smo odlučili da se raziđemo.” Darijev glas je bio tih, ali odlučan, dok je gledao u pod, izbjegavajući moj pogled. U tom trenutku, kao da mi je neko istrgnuo tlo pod nogama. Srce mi je počelo divlje lupati, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala pronaći riječi.
“Ali… šta će biti s Leonom i Lanom? Šta će biti s tobom? S Anom?” pitala sam, iako sam već znala odgovor. U meni se miješala tuga zbog sina, ali i duboka zabrinutost za Anu, ženu koju sam zavoljela kao vlastitu kćerku. Od prvog dana kad je došla u našu kuću, donijela je toplinu i smijeh. Zajedno smo kuhale sarme za praznike, smijale se dok smo čistile prozore pred Bajram ili Uskrs, a ona bi mi uvijek donijela cvijeće iz svog vrta.
Nakon razvoda, sve se promijenilo. Prvo su došle tihe poruke: “Hvala na svemu, Nadja. Nadam se da ćemo ostati u kontaktu.” Zatim su poruke postale sve rjeđe, a pozivi su nestali. Kad sam pokušala nazvati Anu, javljala bi se kratko, uvijek izgovarajući da žuri ili da ima posla s djecom. Moj unuk Leon mi je jednom šapnuo kroz telefon: “Baka, mama plače često. Ne želi pričati o tati.”
Nisam znala kako da pomognem ni njoj ni sebi. Dario se povukao u sebe, dolazio je samo na ručak nedjeljom, šutljiv i odsutan. “Pusti ih, mama. Tako je najbolje za sve,” govorio bi, ali ja nisam mogla pustiti. Nisam mogla zaboraviti Anin osmijeh kad bi mi pomagala oko kolača ili način na koji bi Lana potrčala meni u zagrljaj kad dođe iz škole.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do Ane. Stajala sam pred njenim vratima s vrećicom punom kolača koje je voljela. Vrata je otvorila Lana, a iza nje se pojavila Ana, umorna i s podočnjacima.
“Nadja… nisi trebala dolaziti bez najave,” rekla je tiho.
“Samo sam htjela da vas vidim… da vidim djecu. Donijela sam vam baklavu… onu koju voliš,” pokušala sam se nasmiješiti.
Ana je uzdahnula i pogledala u stranu. “Znaš da nije lako… Djeca su zbunjena. Dario i ja pokušavamo sve riješiti mirno. Ne želim im dodatni stres.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ali ja sam im baka… Zar ne mogu barem vikendom doći kod mene?”
Ana je klimnula glavom, ali bez uvjerenja. “Vidjet ćemo… Moram razgovarati s Dariom.”
Vratila sam se kući s osjećajem da sam izgubila bitku koju nisam ni znala da vodim. Dani su prolazili u tišini. Prazna kuća odzvanjala je uspomenama: Leona kako trči po hodniku s igračkama, Lanu kako crta srca za mene na papiru.
Jedne večeri nazvala me sestra Jasmina iz Sarajeva: “Nadja, ne možeš tako tugovati. Zovi Anu opet! Bori se za svoju porodicu!”
Ali kako da se borim kad me svi guraju van? Kad me gledaju kao stranca? Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Na Bajram sam poslala poruku Ani: “Sretan Bajram tebi i djeci. Voli vas vaša baka Nadja.” Nije odgovorila.
Dario je došao kasnije tog dana, donio mi ružu iz cvjećare i tiho rekao: “Mama, Ana još nije spremna. Daj joj vremena.”
“A ja? Koliko vremena meni treba? Koliko još treba da čekam da zagrlim svoje unuke?” pitala sam ga kroz suze.
On je samo slegnuo ramenima.
Prolazili su mjeseci. Prijateljice su me zvale na kafu, ali nisam imala snage za razgovore o tuđim unucima i sretnim porodicama. Počela sam pisati pisma Lani i Leonu, ostavljajući ih u ladici jer nisam znala gdje da ih pošaljem.
Jednog dana stigla mi je poruka od Ane: “Leon ima priredbu u školi. Ako želiš doći, dobrodošla si.” Srce mi je preskočilo od radosti i straha istovremeno.
Na priredbi sam sjedila u zadnjem redu, gledajući svog unuka kako recitira pjesmu o porodici. Kad me ugledao u publici, mahnuo mi je sramežljivo. Nakon priredbe Ana mi je prišla.
“Nadja… Hvala što si došla. Djeci nedostaješ, ali meni još uvijek treba vremena da sve ovo shvatim i prihvatim.”
Pogledala sam je kroz suze: “Ana, ti si za mene uvijek bila više od snahe. Bila si mi kao kćerka. Ne želim vas izgubiti… ni tebe ni djecu.”
Ana je klimnula glavom i prvi put nakon dugo vremena zagrlila me čvrsto.
Danas još uvijek nije kao prije. Viđam unuke povremeno, Ana i ja razgovaramo polako, oprezno, kao dvije žene koje dijele istu bol ali ne znaju kako da je zacijele.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Je li porodica nešto što nestane preko noći ili ipak ostane negdje duboko u nama? Šta vi mislite – može li ljubav preživjeti razvod ili svi na kraju postanemo stranci jedni drugima?