Stara godina na rubu: Ljubav, čežnja i cijena sklada
“Zar ti je stvarno toliko teško biti normalna barem jednu noć u godini?” Dario je bacio kaput na stolicu i pogledao me onim pogledom koji sam naučila mrziti – pogledom razočaranja, kao da sam ga opet iznevjerila. U kuhinji su se još dimile sarme, a iz dnevnog boravka dopirala je buka televizora gdje su se smjenjivali novogodišnji programi iz Zagreba i Sarajeva. Vani je već počeo vatromet, ali meni je u prsima tutnjalo nešto drugo.
“Nisam rekla da ne želim slaviti. Samo… nisam za veliku gužvu večeras. Možemo li biti sami? Samo ti i ja?” pokušala sam tiho, ali moj glas je zvučao slomljeno čak i meni.
Dario je odmahnuo rukom. “Opet ti i tvoje faze. Ljudi dolaze, svi se vesele, a ti bi da sjedimo u tišini kao dva penzionera. Zar ti nije dosta te tvoje samoće?”
Samoća. Riječ koja me godinama proganjala. Prije deset godina, kad smo se tek vjenčali, mislila sam da će moj život biti pun smijeha, prijatelja, putovanja. Ali s vremenom sam shvatila da se moj svijet sveo na kompromis – na Darijeve želje, Darijeve prijatelje, Darijeve planove. Ja sam postala sjena.
Moja sestra Ivana često mi je govorila: “Maja, ne smiješ se izgubiti u braku. Moraš imati nešto svoje.” Ali kad si jednom uvučen u vrtlog svakodnevnice, kad te obaveze i očekivanja preplave, teško je pronaći izlaz.
Te večeri, dok su gosti pristizali – Ana i Tomislav s dvoje djece, Darijev kolega Emir sa ženom Lejlom – osjećala sam kako mi se srce steže. Svi su pričali glasno, smijali se, nazdravljali rakijom. Ja sam sjedila na rubu kauča, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu.
“Majo, hajde s nama!” povikala je Ana dok su izlazili na balkon gledati vatromet. “Ne budi dosadna!”
Nasmiješila sam se iz pristojnosti i ostala sjediti. Dario me pogledao preko ramena i odmahnuo glavom. Znao je da neću doći.
U jednom trenutku, dok su svi bili vani, uzela sam mobitel i poslala poruku Ivani: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao duh.”
Odgovorila mi je odmah: “Dođi kod mene sutra. Moramo pričati.”
Kad su se gosti vratili unutra, Dario mi je prišao i šapnuo: “Mogla bi se barem malo potruditi. Ljudi misle da si čudna.”
Te riječi su me pogodile jače od bilo kakvog vatrometa. Čudna. Neprilagođena. Uvijek sam bila ona koja ne voli gužvu, koja voli knjige više od kafanskih pjesama, koja sanja o vikendu na planini umjesto o noćima u kafani.
Sjetila sam se djetinjstva u malom mjestu kraj Mostara, gdje su zime bile hladne ali tople od smijeha moje mame i mirisa bakinog kruha. Tada sam vjerovala da ću jednog dana imati dom pun ljubavi i razumijevanja. Ali moj dom je postao poprište tihe borbe – između mene koja želim mir i Darija koji ne zna živjeti bez buke.
Kad su gosti otišli oko tri ujutro, kuća je bila puna praznih čaša i zgužvanih salveta. Dario je legao bez riječi. Ja sam sjedila u kuhinji još satima, gledajući kroz prozor kako snijeg polako prekriva dvorište.
Sljedeće jutro otišla sam kod Ivane. Sjela sam za njezin kuhinjski stol i počela plakati kao dijete.
“Majo, moraš nešto promijeniti. Ne možeš živjeti samo za druge,” rekla mi je nježno.
“Ali što ako ga povrijedim? Što ako ostanem sama?”
Ivana me zagrlila. “Već si sama, samo to ne želiš priznati. Moraš pronaći sebe prije nego što bude kasno.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Vratila sam se kući i pronašla Darija kako gleda utakmicu s pivom u ruci.
“Gdje si bila?” pitao je bezvoljno.
“Kod Ivane. Razmišljala sam… Dario, moramo razgovarati.”
Podigao je obrve. “Opet tvoje filozofije? Hajde reci što te muči ovaj put.”
Duboko sam udahnula. “Ne mogu više ovako. Osjećam se izgubljeno. Trebam nešto svoje – vrijeme za sebe, prostor za svoje snove. Ne želim više biti samo tvoja supruga ili domaćica za tvoje prijatelje.”
Dario je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Ako ti to treba, uzmi si vremena. Samo nemoj očekivati da ću ja mijenjati svoj život zbog tvojih hirova.”
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam Darija kako mirno spava dok se u meni kovitlala oluja.
Dani su prolazili, a ja sam počela uzimati male korake – upisala tečaj crtanja, otišla sama na planinarenje, počela pisati dnevnik. Dario je bio sve udaljeniji, ali ja sam prvi put nakon dugo vremena osjećala da dišem.
Na proljeće sam mu rekla: “Možda nam treba pauza. Možda trebamo shvatiti tko smo bez ovog stalnog natezanja.” Nije odgovorio ništa osim što je zalupio vratima.
Danas sjedim sama na klupi kraj rijeke Save u Zagrebu i gledam kako sunce zalazi iza grada. Srce me još boli zbog svega što smo izgubili, ali prvi put osjećam nadu.
Pitam se: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od samoće? I koliko nas će imati hrabrosti pronaći sebe prije nego što bude kasno?