„Nisam više žena u koju si se zaljubio” – Kako je naša ljubav nestala između mene, njega i njegove majke
„Opet nisi dobro obukla Luku, Ivana. Dijete će ti se prehladiti!”
Glas gospođe Mare, njegove majke, odzvanjao je kuhinjom dok sam pokušavala pronaći mirno jutro u šalici kave. Luka je sjedio za stolom, gledao me velikim očima, a ja sam osjećala kako mi srce propada. Nije to bio prvi put da mi prigovara. Niti zadnji. Ali danas sam prvi put osjetila da više ne mogu šutjeti.
„Mare, molim vas, ja znam što je najbolje za moju djecu.”
Nije odgovorila meni, nego svom sinu: „Vidiš li, Dario? Opet se duri. A djeca su ti uvijek polugola.”
Dario je samo slegnuo ramenima i nastavio listati mobitel. Nije me pogledao. Nije rekao ni riječ. Kao da sam nevidljiva.
Prije deset godina, kad smo se upoznali na proslavi kod zajedničkih prijatelja u Sarajevu, Dario je bio drugačiji. Smijali smo se do suza, planirali putovanja, sanjali o kući na moru. Bio je moj najbolji prijatelj. Moj oslonac. Kad smo dobili Luku, a dvije godine kasnije i malu Lejlu, mislila sam da smo najjača ekipa na svijetu.
Ali prošle godine sve se promijenilo. Nakon što je Dario izgubio posao u banci u Zagrebu, preselili smo se u njegov rodni grad kod Zadra. Privremeno, rekli smo djeci. Samo dok ne stane na noge. Ali privremeno se pretvorilo u stalno kad nam je njegova majka ponudila da živimo kod nje dok ne kupimo nešto svoje.
U početku sam bila zahvalna. Mare je kuhala, pomagala oko djece, pričala mi o Darijevom djetinjstvu. Ali ubrzo su njeni komentari postali oštriji. Svaki moj ručak bio je preslan ili preblag. Djeca su bila prehlađena jer „nisam znala obući dijete”. Dario je sve češće ponavljao njene riječi: „Možda bi trebala češće kuhati domaće, Ivana.”
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u sobi, Lejla je došla uplakana: „Baka je rekla da nisi dobra mama.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Otišla sam do Darija koji je sjedio u dnevnoj sobi i gledao televiziju.
„Dario, moramo razgovarati.”
Nije maknuo pogled s ekrana.
„Što sad?”
„Tvoja mama stalno komentira kako odgajam djecu. Lejla plače zbog njezinih riječi. Ne mogu više ovako.”
Napokon me pogledao, ali bez topline koju sam nekad poznavala.
„Ivana, ona samo želi pomoći. Ti si preosjetljiva.”
Te noći nisam spavala. Po prvi put sam se zapitala: Jesam li stvarno preosjetljiva? Ili sam samo umorna od borbe?
Dani su prolazili, a zidovi između mene i Darija postajali su sve deblji. Više nismo razgovarali o snovima ni planovima. Samo o tome tko će pokupiti djecu iz vrtića ili što treba kupiti u trgovini.
Jednog popodneva Mare je ušla u kuhinju dok sam pripremala ručak.
„Znaš, Ivana,” rekla je tiho, „moj sin zaslužuje ženu koja zna što radi.”
Okrenula sam se prema njoj i prvi put joj odgovorila bez straha:
„Moj muž zaslužuje ženu koja ga voli i poštuje. Ali i ja zaslužujem muža koji stoji uz mene.”
Nije rekla ništa više taj dan.
Kasnije te večeri sjela sam s Darijem za stol nakon što su djeca zaspala.
„Dario, ne mogu više ovako. Ili ćemo postaviti granice tvojoj mami ili ću otići s djecom.”
Gledao me dugo, kao da me prvi put vidi.
„Ne znam… Ne znam više volim li te kao prije,” izgovorio je tiho.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
„Znači li to da ti je lakše ostati uz mamu nego uz mene?”
Slegnuo je ramenima.
Te noći spakirala sam nekoliko stvari za djecu i mene. Otišla sam kod prijateljice Ane u Biograd na Moru. Djeca su spavala u njenoj sobi dok sam ja sjedila na balkonu i gledala svjetla grada.
Ana me zagrlila:
„Ivana, nisi ti kriva što si tražila poštovanje. Zaslužuješ biti sretna.”
Sljedećih dana Dario nije zvao. Djeca su pitala kad ćemo kući. Nisam znala što im reći.
Nakon tjedan dana došao je po nas.
„Možemo pokušati opet,” rekao je tiho. „Ali mama ostaje s nama.”
Pogledala sam ga i shvatila da više nisam ona žena koja bi pristala na sve zbog mira u kući.
„Ne mogu se vratiti tamo gdje me ne poštuju,” odgovorila sam.
Danas živim sama s Lukom i Lejlom u malom stanu u Zadru. Nije lako. Plačem često kad djeca zaspu. Nedostaje mi onaj Dario kojeg sam voljela. Nedostaje mi osjećaj doma.
Ali svaki put kad pogledam svoju djecu kako mirno spavaju, znam da sam napravila ono što je ispravno – pokazala im da ljubav nije šutnja i trpljenje.
Ponekad se pitam: Jesam li trebala više boriti se ili ranije otići? Je li moguće spasiti brak kad treća osoba nikad ne ode iz vaše svakodnevice?