Pogled sumnje: Ljubav na ispitu nakon četrdeset godina
“Šta je ovo, Jasmina?” upitala sam samu sebe, držeći mužev mobitel u ruci, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Bila je subota ujutro, sunce je obasjavalo naš mali stan u Sarajevu, a ja sam, tražeći broj od vodoinstalatera, naišla na poruku od nepoznate žene: “Hvala ti za sinoć. Nedostaješ mi već.”
U tom trenutku svijet mi se srušio. Nisam ni znala da mogu osjećati toliku bol nakon četrdeset godina zajedničkog života s Edinom. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, on je bio zgodan, uvijek nasmijan student strojarstva, a ja mlada i puna snova. Vjenčali smo se brzo, možda prebrzo, ali nikad nisam posumnjala u nas. Zajedno smo prošli rat, izbjeglištvo, povratak, gradili dom iz temelja. Naša djeca, Lejla i Tarik, sada su odrasli i žive u Njemačkoj. Ostali smo sami, Edin i ja, u tišini koju su nekad ispunjavali dječji smijeh i galama.
Mobitel mi je drhtao u ruci dok sam razmišljala šta da radim. Nisam htjela vjerovati najgorem. Možda je nesporazum? Možda je šala? Ali poruka je bila previše intimna da bih mogla ignorirati ono što mi srce govori.
Edin je ušao u kuhinju s osmijehom na licu. “Jasmina, hoćeš kafu?”
Nisam mogla odgovoriti odmah. Samo sam ga gledala, pokušavajući pronaći tragove laži na njegovom licu. “Edine… ko ti je ova žena koja ti šalje poruke?”
Njegov osmijeh je nestao. Pogledao me zbunjeno, pa onda izbjegao pogled. “To nije ništa… kolegica s posla. Imali smo sastanak sinoć zbog projekta.”
“Ne laži me!” povikala sam, glas mi je zadrhtao. “Nedostaješ joj? Hvala ti za sinoć? Kakav projekat je to bio?”
Tišina se spustila među nas kao težak pokrivač. Edin je sjeo za stol i pokrio lice rukama. “Jasmina… nisam htio da te povrijedim. Osjećao sam se izgubljeno otkad su djeca otišla. Ti si stalno u svojim knjigama i vrtu… Ja sam samo želio da me neko primijeti. Ništa se nije desilo, kunem ti se! Samo razgovor…”
Nisam znala šta da mislim. U meni se borila ljutnja s tugom, povrijeđenost s razumijevanjem. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ga čekala budna dok je radio prekovremeno, svih onih dana kad sam osjećala da više nismo isti ljudi kao prije.
Prošli su dani u tišini. Edin je pokušavao razgovarati sa mnom, ali ja sam bila hladna kao led. Otišla sam kod prijateljice Mirele na kafu.
“Znaš li ti koliko žena prolazi kroz isto?” rekla mi je Mirela dok smo sjedile na balkonu njenog stana u Mostaru. “Moj Senad je imao aferu prije pet godina. Mislila sam da ću poludjeti. Ali znaš šta? Oprostila sam mu. Nije lako, ali brak nije bajka. Svi griješimo. Pitanje je samo možeš li mu vjerovati opet?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Jesam li ja spremna oprostiti? Jesam li ja ta koja treba da popusti? Ili sam predugo stavljala sve druge ispred sebe?
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom bez riječi, Edin je prekinuo tišinu.
“Jasmina… ne mogu više ovako. Ako želiš da odem, otići ću. Ali volim te. Znam da sam pogriješio i spreman sam učiniti sve da ti dokažem da mi je stalo do nas.” Suze su mu klizile niz lice.
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena vidjela onog mladića kojeg sam voljela – ranjivog, izgubljenog, ali iskrenog.
“Ne znam mogu li ti opet vjerovati,” šapnula sam.
“Daj mi priliku da ti pokažem da možeš,” odgovorio je tiho.
Počeli smo iznova – polako, nespretno, kao dvoje stranaca koji pokušavaju pronaći zajednički jezik nakon oluje. Otišli smo zajedno na izlet do Jadrana, šetali po Makarskoj kao nekad davno kad smo bili mladi i zaljubljeni. Pričali smo satima o svemu što nas boli i raduje.
Nije bilo lako. Povjerenje se ne vraća preko noći. Ali svaki dan kad bih ga pogledala dok pije jutarnju kafu ili zalijeva cvijeće na balkonu, osjećala sam kako se nešto u meni topi.
Jednog dana Lejla nas je nazvala preko videopoziva iz Minhena.
“Mama, tata… vi ste mi uzor kako treba voljeti i praštati,” rekla je kroz suze.
Tada sam shvatila – život nije savršen, ali ljubav koju gradimo kroz godine vrijedi borbe.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene previše spremne oprostiti ili jednostavno znamo koliko vrijedi ono što imamo? Da li biste vi mogli oprostiti nakon svega?