Tjedan pod istim krovom: Priča o granicama, ljubavi i razočaranju
“Marija, možeš li, molim te, još samo ovo oprati? I usput pogledaj je li Ivan pojeo juhu, ja moram na Zoom sastanak!” Glas moje kćeri Ane odzvanjao je kroz stan dok sam pokušavala smiriti trogodišnjeg unuka koji je upravo prosuo sok po novom tepihu. U tom trenutku, dok sam klečala na podu s krpom u ruci, osjetila sam kako mi srce udara brže nego ikad. Nisam znala hoću li prije zaplakati ili viknuti.
Prije tjedan dana, sjedila sam u svom malom stanu na Grbavici, uživala u jutarnjoj kavi i gledala kroz prozor kako proljeće polako osvaja Sarajevo. Telefon je zazvonio. “Mama, možeš li doći na tjedan dana? Znaš da mi je posao ludilo, a Jasmin ima noćne smjene. Ivan stalno kašlje, ne mogu ga voditi u vrtić…” Nisam ni trepnula – naravno da ću pomoći. Majka sam, baka sam. To se podrazumijeva.
Ali ono što se nije podrazumijevalo bio je osjećaj da sam preko noći postala nevidljiva sluškinja u kući vlastite kćeri. Prvi dan još je bio ispunjen radošću – Ivan me grlio, crtali smo zajedno, Ana mi je zahvaljivala. Drugi dan već sam kuhala ručak za sve, prala suđe i slagala veš. Treći dan Jasmin me zamolio da usput pokupim kemijsku iz kemijske čistionice. Četvrti dan nisam stigla ni popiti kavu – Ivan je plakao, Ana je vikala iz druge sobe: “Mama, gdje su mi one crne hlače?” Osjećala sam se kao da sam upala u vrtlog iz kojeg nema izlaza.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Ivana koji nije htio zaspati bez mame, čula sam kako Ana i Jasmin tiho raspravljaju u kuhinji.
“Znaš li ti koliko bi nas koštala dadilja za cijeli dan?” pitala je Ana.
“A tek čistačica? Marija sve stigne sama.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam došla ovdje biti besplatna radna snaga. Došla sam biti baka svom unuku, pomoći svojoj kćeri kad joj je teško. Ali gdje sam ja u toj priči?
Sutradan sam odlučila razgovarati s Anom. Skuhala sam joj kavu i čekala da sjedne za stol.
“Ana, moramo razgovarati. Znaš da te volim i da bih sve učinila za tebe i Ivana. Ali osjećam se kao da sam ovdje samo zato da čistim i kuham. Nisam došla biti vaša sluškinja. Želim provoditi vrijeme s unukom, ali ne mogu sve sama.”
Ana me gledala iznenađeno, kao da joj prvi put pada na pamet da imam osjećaje.
“Ali mama, mislila sam da ti nije problem… Znaš kako nam je teško…”
“Znam, ali i meni je teško. Imam 65 godina. Imam svoje prijateljice, svoje navike. Došla sam pomoći, ali ne mogu biti ovdje 24 sata dnevno za sve vaše potrebe.”
Nastao je muk. Jasmin je samo slegnuo ramenima i izašao iz kuhinje.
Taj razgovor bio je prekretnica. Sljedećih dana Ana se trudila više sudjelovati u kućanskim poslovima. Ponekad bi zajedno kuhale ručak ili bi ona oprala suđe dok bih ja čitala Ivanu priču. Ali osjećaj gorčine ostao je u meni.
Jedne večeri, dok sam spremala stvari za povratak kući, Ivan me zagrlio oko vrata.
“Bako, hoćeš opet doći?”
Stisnula sam ga uz sebe i osjetila suze u očima.
“Naravno da ću doći, dušo moja. Ali sljedeći put ćemo više crtati i manje čistiti, može?”
Ana me ispratila do vrata.
“Hvala ti na svemu, mama. Znam da ponekad zaboravim koliko daješ za nas. Oprosti ako sam te uzela zdravo za gotovo.”
Klimnula sam glavom i krenula niz stepenice s torbom u ruci. U srcu mi se miješala tuga i olakšanje.
Sada sjedim u svom stanu i razmišljam: Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva? Gdje su granice između pomoći i iskorištavanja? Možda nisam jedina koja se tako osjeća… Što vi mislite – gdje vi povlačite crtu?