„Donesi unuke, ali ne zaboravi novčanik” – Ljeto kad je istina proklijala u vrtu mojih roditelja
„Ana, kad dolazite? I nemoj zaboraviti novčanik, znaš da treba još za onu pumpu za vodu!” – glas moje majke zvučao je umorno, ali u njemu je titrala ona poznata nota zahtjeva. Stajala sam na balkonu svog stana u Sarajevu, gledala kako sunce prži asfalt i osjećala kako mi se grlo steže. Djeca su se već svađala oko tableta, muž je bio na poslu do kasno, a ja sam pokušavala izračunati koliko još mogu rastegnuti plaću do kraja mjeseca.
„Mama, doći ćemo u subotu. Ali znaš da nemam baš puno…”, pokušala sam oprezno.
„Ma, Ana, znaš da ti tata i ja ne možemo više sami. Vrt nam propada. A djeca neka se istrče, bolje nego da bulje u ekrane.”
Spustila sam slušalicu i osjetila val krivnje. Moji roditelji, Marija i Stjepan, cijeli su život proveli u tom malom selu kraj Tuzle. Njihov vrt bio je ponos cijele ulice – ruže pred kućom, redovi paradajza, krastavaca, stara trešnja pod kojom smo brat Ivan i ja učili voziti bicikl. Sada su oboje stari, otac teško hoda nakon moždanog udara, majka ima problema sa srcem. A ja… Ja sam uvijek bila ona koja „može sve”.
U subotu smo stigli – muž Dario, djeca Lejla i Filip, i ja s torbom punom hrane i lijekova. Majka nas je dočekala na vratima s osmijehom koji nije dosezao do očiju.
„Evo ih moji! Lejla, Filipe, idite odmah baki pokazati što ste nacrtali!”
Djeca su potrčala, a ja sam ostala s majkom na pragu.
„Ana… znaš da nam treba za onu pumpu. I još nešto za lijekove. Ne mogu više tražiti od tvog brata, on ima svoje probleme.”
Osjetila sam kako mi srce lupa. Ivan je već mjesecima nezaposlen, živi s curom u Zagrebu i šalje samo poruke za rođendane. Sve je palo na mene.
„Mama, znam… Ali ni nama nije lako. Dario radi po cijele dane, ja jedva spajam kraj s krajem.”
Majka je šutjela, gledala me onim pogledom koji me uvijek tjerao da se osjećam kao da nisam dovoljno dobra.
Tijekom dana pokušavala sam pomoći oko vrta. Otac je sjedio pod trešnjom i gledao me kako čupam korov.
„Ana, znaš li ti koliko smo mi radili za ovo? Nije lako održati vrt. A sad sve propada.”
„Tata, trudim se… Ali ne mogu sve sama.”
„Ivan nikad nije mario za ovo. Ti si uvijek bila odgovorna. Zato i jesi ovdje.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela plakati pred njim.
Navečer smo sjedili za stolom. Djeca su se igrala na travi, Dario je šutio i gledao u telefon. Majka je izvadila kolač od šljiva.
„Ana, jesi li razgovarala s Ivanom? Možda bi mogao doći pomoći oko krova.”
„Mama, znaš da ne može. Nema posla ni za sebe.”
„A ti? Možeš li nam posuditi još malo? Znaš da ćemo vratiti kad prodamo rakiju.”
Pogledala sam Darija; samo je slegnuo ramenima.
„Mogu probati… Ali stvarno nemamo puno.”
Tišina je pala na stol. Osjetila sam kako se zidovi stežu oko mene.
Kasnije te večeri izašla sam u vrt. Zrak je mirisao na zemlju i pokošenu travu. Pridružio mi se otac.
„Znaš li ti, Ana, što znači biti star? Gledaš kako sve što si gradio polako nestaje. Djeca odlaze, vrt zarasta… A ti više nemaš snage.”
Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila.
Sljedećih dana napetost je rasla. Majka je stalno spominjala novac – za lijekove, za vrt, za popravke. Djeca su bila nervozna jer nisu imala internet. Dario je postajao sve udaljeniji.
Jednog popodneva čula sam majku kako razgovara s bakom susjedom:
„Ana nikad nema vremena ni novca… Sve joj je teško. A Ivan? On kao da nas se ne sjeća.”
Osjetila sam kako me boli svaka riječ. Nisam znala više što žele od mene.
Te večeri došlo je do svađe. Sjela sam s roditeljima u kuhinji.
„Mama, tata… Ne mogu više ovako. Osjećam se kao bankomat! Sve pada na mene – novac, pomoć, briga o djeci… A vi stalno mislite da nisam dovoljno dobra.”
Majka je zaplakala.
„Ana… Samo želimo da nam budeš blizu. Bojim se starosti. Bojim se da ćemo ostati sami.”
Otac je šutio dugo pa rekao:
„Možda smo previše očekivali od tebe. Ali znaš… Kad si star, sve što ti ostaje su djeca.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor na vrt koji je nekad bio pun života, a sada ga polako preuzimao korov.
Sljedeće jutro odlučila sam nazvati Ivana.
„Ivane, moraš doći kući. Ne mogu više sama.”
S druge strane tišina pa uzdah:
„Ana… Znaš da nemam ni za kartu do Tuzle. Ali doći ću.”
Kad je Ivan stigao nekoliko dana kasnije, napetost se mogla rezati nožem. Roditelji su ga dočekali kao izgubljenog sina; ja sam osjećala mješavinu olakšanja i gorčine.
Tog popodneva svi smo zajedno radili u vrtu – prvi put nakon mnogo godina. Smijali smo se uspomenama iz djetinjstva dok smo čupali korov i sadili nove sadnice.
Ali ispod površine ostale su rane – neizgovorene riječi, zamjeranja zbog novca i osjećaj da nikada neću biti dovoljno dobra kći ni majka.
Danas, kad pogledam unatrag na to ljeto, pitam se: Jesmo li ikada stvarno iskreni jedni prema drugima? Ili samo igramo svoje uloge dok nas život polako ne pregazi?