Povratak kući s malom Zosom: Tišina koja boli više od poroda
“Gdje si, Ivane?” šapnula sam dok sam stajala na pragu našeg stana, držeći Zosu u naručju. Ključ je zadrhtao u bravi, a tišina me pogodila jače nego bol nakon carskog reza. Nema balona, nema osmijeha, nema čak ni mirisa svježe skuhane kave. Samo hladan zrak i neoprani tanjuri na stolu.
Zosa je spavala, njezine male šake stezale su rub dekice koju sam sama spakirala prije odlaska u bolnicu. Pogledala sam prema hodniku, očekujući da će Ivan izletjeti iz radne sobe, nasmijan, spreman zagrliti nas obje. Ali vrata su ostala zatvorena. Čula sam samo tihi zvuk tipkovnice.
“Ivane!” povikala sam, glasom koji je bio slabiji nego što sam željela. Nije odgovorio. Prošla sam kroz dnevni boravak, izbjegavajući igračke koje su ostale od nećaka prošlog vikenda. Sve je bilo isto kao kad sam otišla – samo što se moj svijet promijenio iz temelja.
Sjetila sam se kako su mi u bolnici govorili: “Bit ćeš presretna kad dođeš kući!” Nitko nije spomenuo ovu prazninu. Nitko nije rekao da ću se osjećati kao uljez u vlastitom domu.
Napokon su se vrata radne sobe otvorila. Ivan je provirio, s mobitelom na uhu. “Samo trenutak, moram završiti ovaj mail…” promrmljao je i nestao natrag. Nisam znala bih li plakala ili vrištala.
Spustila sam Zosu u krevetić koji sam sama sastavila tjedan dana prije poroda, jer Ivan “nije stigao”. Sjedila sam na rubu kreveta i gledala kako joj se prsa lagano podižu. U tom trenutku zazvonio je mobitel – mama.
“Jesi li stigla? Kako je mala? Je li Ivan sve pripremio?”
“Sve je… dobro, mama,” slagala sam, gutajući knedlu. Nisam htjela da se brine. U Sarajevu je ionako sve teže otkako je tata umro prošle godine.
Navečer, dok je Zosa plakala od grčeva, Ivan je sjedio za računalom s velikim slušalicama na ušima. Nisam imala snage ni tražiti pomoć. Sjetila sam se prijateljica iz Zagreba koje su pričale kako su njihovi muževi kuhali ručak i mijenjali pelene. Zašto moj Ivan ne može biti takav?
Sljedećih dana sve je bilo isto – ja i Zosa protiv svijeta. Ivan bi odlazio rano na posao i vraćao se kasno navečer. Ponekad bi samo poljubio Zosu u čelo i nestao pod tušem. Počela sam sumnjati u sebe: Jesam li ja kriva što ne osjećam sreću? Je li ovo majčinstvo o kojem svi pričaju?
Jedne noći, dok sam ljuljala Zosu i gledala kroz prozor na kišni zagrebački asfalt, osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Sjetila sam se svoje bake iz Mostara koja bi uvijek govorila: “Ženo, moraš biti jaka!” Ali koliko još mogu biti jaka?
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i rekla Ivanu: “Trebam te. Ne mogu sama.” Pogledao me zbunjeno, kao da mu nije jasno o čemu govorim.
“Pa tu sam… Radim za nas!” odgovorio je.
“Ali nisi tu! Zosa te treba, ja te trebam! Ne mogu više ovako.”
Nastala je tišina koju je prekinuo samo Zosin plač. Ivan je sjeo pored mene i prvi put nakon dugo vremena zagrlio nas obje.
“Oprosti… Nisam znao da ti je tako teško,” šapnuo je.
Ali isprika nije izbrisala dane samoće ni osjećaj da sam nevidljiva. Počela sam razmišljati o svim ženama koje poznajem – o Amri iz Tuzle koja je sama odgajala troje djece dok joj je muž radio u Njemačkoj; o Jeleni iz Splita koja nikad nije imala podršku svekrve; o sebi koja sada pišem ovu priču jer ne želim da itko misli da je normalno biti toliko sama kad ti treba najviše ljubavi.
Društvo nas uči da budemo jake, da šutimo i trpimo. Ali zašto nitko ne govori o tome koliko boli kad si sama u najvažnijim trenucima života? Zašto nas nitko ne pripremi na to?
Možda će ova priča nekome pomoći da shvati da nije slab ako traži pomoć. Možda će neki Ivan pročitati ovo i zagrliti svoju ženu večeras.
Ponekad se pitam: Je li moguće da smo toliko same jer smo to prihvatile kao normalno? Hoće li se išta promijeniti ako napokon progovorimo o tome?