„Imam pravo na svoj život”: Priča o sestrinskoj ljubavi i raskolu iz Sarajeva
„Lejla, molim te, razmisli još jednom! Ne možeš samo tako odlučiti imati četvero djece, a ni ti ni Amar nemate stalni posao!” vikala sam, glas mi je drhtao od bijesa i straha. Stajale smo u kuhinji naše stare sarajevske zgrade, miris kafe miješao se s napetošću u zraku. Lejla me gledala svojim tvrdoglavim, tamnim očima, kao da sam joj najveći neprijatelj.
„Amina, to je moj život! Neću da mi ti ili iko drugi govori koliko djece smijem imati. Amar i ja ćemo se snaći, kao što su se naši roditelji snašli!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Uvijek sam bila starija sestra, ona koja štiti, savjetuje, pomaže. Ali sada sam osjećala da gubim tlo pod nogama. Naša majka, Senada, stajala je na vratima, šutjela je, ali njene oči su govorile više od riječi – bila je zabrinuta, ali nije htjela zauzeti stranu.
Lejla je uvijek bila drugačija. Dok sam ja jurila fakultet i posao, ona je sanjala o velikoj porodici, toplom domu punom dječijeg smijeha. Kad se udala za Amara, svi smo bili sretni – on je bio dobar momak, ali posao mu je bio nesiguran, često je radio na crno. Lejla je ostala trudna odmah nakon svadbe. Prvo dijete, pa drugo… Kad je najavila treću trudnoću, počela sam osjećati paniku.
„Lejla, kako ćete ih sve prehraniti? Znaš kakva je situacija, Amar jedva sastavlja kraj s krajem!”
„Amina, ne brini! Djeca su radost. Allah će dati nafaku.”
Te riječi su me izluđivale. Nisam mogla razumjeti tu vjeru u sudbinu dok nas realnost svakodnevno udara po džepu. Ja sam radila u banci, gledala ljude kako dolaze po kredite koje ne mogu vratiti. Znala sam koliko je teško preživjeti.
Naši razgovori su postajali sve grublji. Počela sam izbjegavati Lejlu. Majka je pokušavala posredovati.
„Amina, pusti Lejlu. Nije tvoj život. Ti si izabrala svoj put.”
Ali nisam mogla. Osjećala sam odgovornost. Kad se rodilo četvrto dijete, Lejla i Amar su živjeli u malom stanu s troje djece i bebom. Novca nije bilo dovoljno ni za pelene. Počeli su dolaziti kod mene po pomoć.
Jedne večeri Lejla me nazvala u suzama.
„Amina, ne mogu više… Amar je izgubio posao, nemamo za režije.”
Došla sam odmah. Stan je bio hladan, djeca su spavala u jednoj sobi pod dekama. Lejla je sjedila na podu i plakala.
„Zašto mi nisi slušala? Zašto si morala imati toliko djece?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Lejla me pogledala s toliko bola da sam poželjela nestati.
„Zato što sam to željela! Zato što sam sanjala o velikoj porodici! Zar je to grijeh?”
Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam bijes i tugu istovremeno. Pomogla sam joj koliko sam mogla – platila račune, donijela hranu – ali između nas se stvorio zid.
Porodična okupljanja postala su mučna. Svi su šutjeli kad bismo se srele. Otac bi samo uzdahnuo: „Djeco, život nije lak nikome.”
Jednog dana Lejla mi je poslala poruku: „Ne želim više tvoju pomoć ako ćeš me osuđivati.”
Tada sam shvatila da sam možda pogriješila. Možda nisam imala pravo miješati se u njen izbor. Možda sam trebala biti samo sestra koja voli i podržava.
Prošle su dvije godine otkako smo zadnji put razgovarale kao sestre. Djeca rastu, Lejla se snalazi kako zna i umije. Ja i dalje radim u banci, živim sama, često razmišljam o njoj.
Ponekad se pitam: Jesam li imala pravo pokušati je zaštititi ili sam joj samo oduzela podršku kad joj je najviše trebala? Da li ljubav znači pustiti nekoga da živi svoj život – pa makar to bilo pogrešno po našem mišljenju?
Šta vi mislite? Da li bismo trebali pustiti voljene da sami biraju svoj put ili ih pokušati spasiti od onoga što vidimo kao grešku?