Predala sam kćeri stan. Godinu dana kasnije izbacila me na ulicu.
“Ne možeš više ovdje ostati, mama. Tako je najbolje za sve nas.”
Te riječi, izgovorene hladnim glasom moje kćeri Lejle, odzvanjaju mi u ušima dok stojim na stubištu naše zgrade u sarajevskom naselju Grbavica. U ruci držim stari kofer, a srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Hladan vjetar prolazi kroz hodnik, ali ništa nije hladnije od pogleda moje vlastite kćeri dok mi zatvara vrata pred nosom.
Sjećam se dana kada sam joj predala ključeve stana. Bio je to sunčan proljetni dan, miris kafe širio se iz kuhinje, a Lejla je sjedila za stolom s mužem Adnanom i njihovom djevojčicom Eminom. “Mama, ti si uvijek bila tu za mene. Zaslužuješ da uživaš, a mi ćemo se brinuti za stan. Samo potpiši papire, sve će biti isto kao i prije,” govorila je tada, a ja sam joj vjerovala. Nisam ni slutila da će godinu dana kasnije moj dom postati tuđa tvrđava.
Nakon smrti mog muža, Lejla je bila sve što sam imala. Živjele smo same godinama, dijelile smo i dobro i zlo. Kad se udala za Adnana, bilo mi je teško pustiti je, ali znala sam da mora imati svoj život. Kad su došli problemi s kreditima i dugovima, ponudila sam im da žive sa mnom. “Mama, ne možemo više plaćati stanarinu. Samo dok se ne snađemo,” rekla je Lejla. Naravno da sam pristala.
Godinu dana kasnije, sve se promijenilo. Počelo je sitnicama: Adnan bi gunđao zbog mog kuhanja, Emina bi me izbjegavala kad bi došla iz škole. Lejla je sve češće bila nervozna. “Mama, možeš li malo manje pričati kad Adnan gleda utakmicu?” ili “Mama, Emina treba svoju sobu, možeš li ti spavati u dnevnoj?”
Nisam se bunila. Majka sam. Navikla sam stavljati druge ispred sebe.
Ali onda su počeli razgovori o stanu. “Mama, znaš da je lakše ako stan bude na moje ime. Tako možemo dobiti povoljniji kredit i renovirati kupatilo.” Gledala sam Lejlu i vjerovala joj. Potpisala sam papire kod notara, ne sluteći da potpisujem vlastitu presudu.
Prvih mjeseci nakon toga ništa se nije promijenilo. Ali onda su počeli dolaziti gosti koje nisam poznavala, moji stari prijatelji su prestali dolaziti jer su osjećali da smetaju. Jedne večeri čula sam Adnana kako govori Lejli: “Tvoja mama nam je teret. Ne možemo ovako živjeti zauvijek.”
Te noći nisam spavala.
A onda je došao taj dan. Lejla me pozvala u kuhinju dok su Emina i Adnan bili vani.
“Mama, moramo razgovarati. Mislim da bi bilo najbolje da se preseliš kod tetke Azre u Ilidžu. Ovdje više nema mjesta za tebe. Znaš da Emina treba svoju privatnost, a Adnan je pod stresom zbog posla…”
“Lejla, pa ovo je moj dom…”
“Bio je tvoj dom, mama. Sada je naš. Molim te, nemoj praviti scenu pred Eminom.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Spakovala sam nekoliko stvari u kofer i izašla bez riječi.
Sada stojim na stubištu i gledam vrata iza kojih više nemam pravo ni na čaj ni na uspomene.
Uspomene naviru same od sebe: Lejla kao djevojčica s razbijenim koljenom; Lejla koja me grli kad padne prvi snijeg; Lejla koja mi šapuće tajne pod jorganom dok vani grmi; Lejla koja sada stoji s druge strane vrata i ne želi me pustiti unutra.
Zovem tetku Azru na mobitel.
“Azra, mogu li doći kod tebe? Lejla… Lejla me izbacila iz stana.”
S druge strane tišina pa uzdah: “Dođi odmah, draga moja. Znaš da si uvijek dobrodošla kod mene.”
Hodam ulicama Sarajeva s koferom u ruci i osjećam se kao stranac u vlastitom gradu. Ljudi prolaze pored mene, niko ne zna moju priču.
Kod Azre me dočekuje topla supa i zagrljaj koji mi treba više nego ikad.
“Ne mogu vjerovati da ti je to uradila,” kaže Azra dok sjedimo za stolom.
“Možda sam ja kriva,” šapćem kroz suze. “Možda sam je previše razmazila… Možda nisam znala postaviti granice…”
Azra odmahne glavom: “Nisi ti kriva što imaš veliko srce. Ali ljudi znaju biti nezahvalni, čak i vlastita djeca.”
Te noći ne mogu spavati. Gledam u plafon i pitam se gdje sam pogriješila kao majka. Da li ljubav zaista može biti prevelika? Da li roditelj ikada smije prestati vjerovati svom djetetu?
Sljedećih dana pokušavam pronaći smisao u svemu što se dogodilo. Prijateljica Senada dolazi na kafu i donosi baklavu.
“Znaš li koliko žena kod nas završi na ulici zbog djece? Nisi ti jedina,” kaže mi tiho.
Ali meni to ne donosi utjehu.
Pokušavam nazvati Lejlu nekoliko puta, ali ne javlja se. Pišem joj poruke: “Samo želim znati jesi li dobro.” Nema odgovora.
Jednog dana sretnem Eminu ispred škole.
“Bako… mama kaže da ne smijem pričati s tobom.”
Osjećam kako mi srce puca još jednom.
Dani prolaze sporo. Učim živjeti bez svog doma, bez svoje kćeri, bez unuke koju sam čuvala od rođenja.
Ponekad sanjam da se sve vratilo na staro: Lejla mi donosi kafu u krevet, Emina trči po stanu, Adnan se smije mojim vicevima.
Ali onda se probudim i shvatim da toga više nema.
Sjedim na balkonu kod Azre i gledam zalazak sunca nad Sarajevom.
Pitam se: Je li moguće voljeti previše? Gdje završava majčina žrtva i počinje njena odgovornost prema sebi? Da li bih opet sve isto uradila — ili bih ovaj put sačuvala barem jedan ključ za sebe?