Kad dom više nije utočište: Moja noćna bijeg s djecom i izdaja najbližih
“Mama, zašto šapćemo?” – pitao je Ivan, stežući moju ruku dok smo tiho izlazili iz stana. Nije bilo vremena za objašnjenja. Samo sam ga privukla bliže sebi, a Lejlu podigla na ruke. Srce mi je tuklo kao ludo, svaki škripaj parketa bio je poput sirene. U hodniku sam još jednom pogledala prema vratima spavaće sobe – tamo gdje je spavao čovjek kojeg sam nekad voljela, a sada ga se bojala više nego mraka.
Nisam imala plan, samo nagon. Zgrabila sam torbu s osnovnim stvarima i ključeve auta. “Idemo kod bake i djeda,” šapnula sam, pokušavajući zvučati smireno. Djeca su bila zbunjena, ali nisu pitala dalje. U autu sam plakala tiho, da ne vide. Ivan je gledao kroz prozor, Lejla je zaspala na mom ramenu.
Vožnja do roditeljske kuće trajala je vječnost. Svjetla na cesti su mi se mutila pred očima od suza i umora. Kad sam konačno parkirala ispred stare kuće u predgrađu Sarajeva, osjetila sam olakšanje – napokon sigurnost. Ili sam barem tako mislila.
Pokucala sam tiho, pa jače. Nije bilo odgovora. Zvala sam mamu na mobitel, ali nije se javljala. Konačno se na prozoru pojavila sestra, Amra, u pidžami.
“Šta radiš ovdje u ovo doba?” – pitala je tiho, ali oštro.
“Moram ući… Molim te, Amra, pusti nas unutra. Ne mogu se vratiti kući. Djeca su umorna…”
Amra je pogledala prema hodniku, pa opet mene. “Ne mogu te pustiti. Tata će poludjeti ako te vidi ovdje s djecom usred noći. Znaš kakav je on… I mama spava. Hajde, idi negdje drugo do jutra.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. “Amra, molim te… On nas je skoro udario večeras! Ne mogu nazad!”
“Ne mogu ti pomoći,” rekla je tiho i nestala iza zavjese.
Stajala sam na hladnoći s dvoje uplakane djece i osjećajem izdaje koji me gušio više od straha od muža. Pokušala sam još jednom nazvati mamu – ništa. Tata bi ionako samo vikao da sam sama kriva što sam ga provocirala.
Sjetila sam se prijateljice Mirele iz srednje škole. Zvala sam je drhtavim glasom: “Mirela, molim te… Ne znam gdje da idem…”
Nije pitala ništa, samo je rekla: “Dođi odmah kod mene. Imam kauč za vas troje.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam djecu kako dišu na tuđem kauču i razmišljala gdje sam pogriješila. Kako to da vlastita obitelj ne može pružiti ruku kad ti treba najviše? Zar je sramota veća od ljubavi prema kćeri?
Ujutro me nazvala mama: “Šta si napravila? Sramotiš nas po mahali! Vrati se kući mužu, djeca trebaju oca!”
“Mama, on nas je skoro udario!”
“Sigurno si ga provocirala. Svi imaju probleme u braku, ali ne bježe po noći kao luda žena!”
Taj razgovor me slomio više nego sve što mi je muž ikad rekao ili napravio.
Mirela mi je skuhala kafu i donijela deku. “Znaš,” rekla je tiho, “moja mama je isto šutjela kad ju je tata tukao. Godinama. Svi su znali, niko nije ništa rekao. Tako je to kod nas – bolje trpiti nego biti ‘ona koja razara porodicu’.”
Gledala sam u svoje ruke – crvene od hladnoće i stiska volana prošle noći – i shvatila da više nemam kome vjerovati osim sebi.
Sljedećih dana tražila sam pomoć po centrima za socijalni rad, razgovarala s psihologom koji mi je rekao: “Niste vi krivi što ste otišli. Krivi su oni koji vas nisu zaštitili.” Ali riječi nisu grijale kao zagrljaj koji nisam dobila od majke.
Djeca su pitala kad ćemo kući. Nisam znala što reći. Ivan je crtao kuću s velikim vratima i natpisom “Dobrodošli”, a Lejla je crtala sunce i mamu s osmijehom.
Jedne večeri Mirela me pitala: “Hoćeš li mu oprostiti ako te nazove?”
Nisam znala odgovor. Srce mi je bilo puno straha, ali i nade da možda ipak mogu sama izgraditi novi dom – ovaj put siguran.
Dani su prolazili u neizvjesnosti – birokracija, traženje posla, razgovori s odvjetnicima. Obitelj me nije zvala više. Samo Amra mi je jednom poslala poruku: “Žao mi je što nisam mogla pomoći… Tata bi me izbacio iz kuće.” Nisam joj zamjerila – ona je isto bila žrtva tog istog straha.
Jednog jutra Ivan me zagrlio i rekao: “Mama, ti si najhrabrija na svijetu.” Tada sam prvi put povjerovala da možda ipak ima nade.
Sada živimo u malom stanu koji plaćam od socijalne pomoći i povremenih poslova čišćenja. Nije lako – često navečer plačem kad djeca zaspu, ali znam da smo sigurni.
Ponekad se pitam: Je li obitelj ono što nas rađa ili ono što nas spašava kad padnemo? Koliko puta žena mora biti slomljena prije nego što shvati da vrijedi više od tuđeg srama?