Crna ovca među blizancima: Priča o nevidljivoj sestri
“Zašto uvijek moraš sve pokvariti, Lana?” mamina rečenica odzvanjala mi je u glavi dok sam sjedila na stepenicama, stežući rukama rukave stare trenirke. Ispod, iz dnevnog boravka, dopirali su glasovi – smijeh mog brata Dine i sestre Dajane, blizanaca, i tatin duboki glas koji je govorio nešto o tome kako će sutra ići na kuglanje. Nitko nije pitao gdje sam ja. Nitko nije ni primijetio da sam nestala s večere.
Sjećam se dana kad su blizanci došli kući iz bolnice. Imala sam devet godina i bila sam presretna – napokon ću imati s kim dijeliti tajne, igrati se skrivača, možda čak i dobiti saveznike protiv strogih pravila. Ali ubrzo sam shvatila da su oni postali centar svijeta. Mama je stalno bila umorna, tata je radio duže, a ja sam naučila sama spremati sendviče i pisati zadaću. “Lana, možeš li im donijeti pelene? Lana, pazi da ne padnu! Lana, ti si velika sestra, moraš biti odgovorna!” Sve što sam radila bilo je zbog njih.
Godinama sam šutjela. Navikla sam na to da se moji rođendani slave usputno, između dvije proslave za blizance. Navikla sam da su njihove ocjene uvijek važnije od mojih, da se njihovi problemi rješavaju odmah, a moji čekaju bolje dane. Kad bih pokušala nešto reći, mama bi me pogledala onim umornim očima i rekla: “Lana, molim te, nemoj sad. Znaš koliko mi je teško.”
Ali prošle subote, kad je Dajana razbila vazu koju je mama dobila od bake iz Sarajeva, a ja sam bila ta koja je dobila vikanje jer “nisam pazila na mlađe”, nešto je puklo u meni. Ušla sam u kuhinju gdje je mama sjedila s glavom u rukama.
“Mama, mogu li nešto reći?”
Nije ni podigla pogled. “Reci brzo, Lana.”
“Umorna sam od toga da uvijek budem kriva za sve što oni naprave. Umorna sam što me nitko ne vidi. Ja sam isto tvoje dijete! Zašto nikad nemaš vremena za mene? Zašto uvijek samo blizanci?”
Mama je naglo podigla glavu. Oči su joj bile crvene od suza ili umora – nisam znala. “Znaš li ti koliko se trudim? Znaš li koliko mi je teško? Ti si starija, Lana! Od tebe očekujem više!”
“Ali ja nisam odrasla! Imam šesnaest godina! I ja trebam mamu!”
Tada je ušla Dajana, uplakana zbog vaze. Mama ju je odmah zagrlila i pogledala me preko njenog ramena kao da sam ja čudovište.
“Vidiš što si napravila? Sad si još i Dajanu rasplakala! Stvarno ne znam što ti je zadnjih mjeseci!”
Taj trenutak bio je kao hladan tuš. Otišla sam u sobu i zatvorila vrata za sobom. Cijelu noć nisam spavala. Ujutro me tata dočekao za stolom.
“Lana, mama kaže da si bila bezobrazna jučer. Znaš da ona puno radi za sve nas. Moraš biti zahvalna što imaš obitelj.”
Zahvalna? Za što? Za to što me nitko ne vidi?
Od tog dana sve se promijenilo. Mama me gledala kao stranca. Blizanci su me izbjegavali – Dajana mi nije više pričala o svojim simpatijama iz razreda, Dino me ignorirao kad bih ga pitala treba li pomoć oko matematike. Tata je bio kratak i hladan.
U školi su primijetili da sam povučenija nego inače. Profesorica hrvatskog me pitala želim li razgovarati s pedagogicom. Samo sam odmahnula glavom – tko bi mogao razumjeti kako je biti nevidljiv u vlastitoj kući?
Jedino mjesto gdje sam mogla disati bio je stari park iza zgrade. Tamo bih sjedila satima na klupi i gledala djecu kako se igraju. Jednog dana mi se pridružila Ena iz razreda.
“Šta ti je, Lana? Već danima si kao sjena.”
Pogledala sam je i prvi put ispričala sve – o blizancima, o tome kako nikad nisam bila dovoljno važna, o tome kako me sad svi gledaju kao crnu ovcu jer sam se usudila reći što osjećam.
Ena me zagrlila. “Znaš šta? Nisi ti kriva što želiš biti viđena. Nisi ti crna ovca – samo si prva progovorila ono što svi šute.”
Te riječi su mi bile kao lijek na ranu.
Ali kod kuće nije bilo bolje. Mama je prestala razgovarati sa mnom osim kad bi mi nešto naredila. Tata me izbjegavao pogledati u oči. Blizanci su slavili rođendan bez mene – nisam bila pozvana ni na tortu.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla do mame dok je slagala veš.
“Mama… Znam da ti nije lako. Ali ni meni nije lako biti uvijek ona koja mora šutjeti i pomagati drugima dok mene nitko ne pita kako sam. Možemo li barem pokušati razgovarati?”
Pogledala me dugo, kao da prvi put vidi osobu ispred sebe.
“Lana… možda stvarno nisam bila fer prema tebi. Ali znaš… nekad roditelji griješe jer misle da rade najbolje za svu djecu. Možda sam te previše opteretila jer si starija… ali nisi ti kriva za moje umor ili probleme s tatom…”
Prvi put nakon dugo vremena zagrlila me čvrsto.
Nije sve odmah postalo savršeno – daleko od toga. Ali barem smo počele razgovarati.
I dalje osjećam da sam ponekad crna ovca u obitelji – ali sada znam da nisam sama i da imam pravo biti viđena.
Pitam se: Koliko nas još šuti godinama jer se bojimo biti pogrešno shvaćeni? Je li pogrešno željeti biti voljen jednako kao i drugi?