U sjeni susjeda: Kad povjerenje nestane preko noći
“Jelena, nisi čula od mene, ali… vidjela sam Ivana jučer s nekom ženom. Ušli su zajedno u vaš stan,” šaptala je susjeda Mara dok sam otključavala vrata. Ruke su mi zadrhtale, ključevi su ispali na pod. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam Maru, njezine oči pune sažaljenja i znatiželje. “Možda je samo neka kolegica s posla,” pokušala sam se uvjeriti, ali glas mi je bio slab, gotovo nečujan.
Ušla sam u stan. Miris njegove kolonjske vode još je bio u zraku. Na stolu dvije šalice kave, jedna s tragom ruža na rubu. U kupaonici ručnik koji nije moj. Sve sitnice koje su vrištale istinu koju nisam htjela priznati. Sjela sam na kauč, stisnula jastuk i pustila suze da teku. U glavi mi je odzvanjalo Marino upozorenje: “Nemoj šutjeti, Jelena. Zaslužuješ znati istinu.”
Ivan se vratio kasno navečer. “Bok, ljubavi. Kako je bilo na poslu?” pitao je kao da je sve u redu. Nisam mogla izdržati. “Tko ti je bio danas u stanu?” upitala sam držeći pogled prikovan za pod. Osjetila sam kako mu se tijelo ukočilo.
“Nitko… Zašto pitaš?”
“Mara te vidjela s nekom ženom. I našla sam tragove po stanu. Nemoj me praviti budalom, Ivane!” glas mi je zadrhtao, ali nisam odustajala.
Nastala je tišina. Samo zvuk sata na zidu i moje ubrzano disanje. Ivan je sjeo nasuprot mene, lice mu je bilo blijedo.
“Jelena… nije ono što misliš. To je bila kolegica iz firme, Sanja. Imala je problema s autom pa sam joj pomogao. Popili smo kavu dok je čekala šlep službu.”
“I ruž na šalici? I ručnik u kupaonici?”
Nije odgovorio odmah. Pogledao me očima punim krivnje. “Ne znam što da ti kažem… Možda sam pogriješio što sam je pustio unutra. Ali ništa se nije dogodilo, kunem ti se.”
Nisam mu vjerovala. Osjećala sam kako se zid povjerenja koji smo godinama gradili ruši pred mojim očima. Sjetila sam se naših zajedničkih ljetovanja na Jadranu, prvih dana kad smo kupili ovaj stan u Novom Zagrebu, rođenja naše kćeri Lare… Sve mi se činilo kao daleka prošlost.
Sljedećih dana izbjegavali smo razgovor o tome. Ivan bi rano odlazio na posao i kasno se vraćao. Lara me pitala zašto tata više ne večera s nama. “Zauzet je, dušo,” slagala sam joj, a srce mi se kidalo.
Susjedi su šaptali iza leđa. U liftu bi me gledali sažaljivo ili znatiželjno odmjeravali. Osjećala sam se izloženo, kao da svi znaju nešto što ja još uvijek pokušavam shvatiti.
Jedne večeri došla mi je mama iz Osijeka. Sjeli smo u kuhinju uz čaj.
“Jelena, dijete moje, moraš odlučiti što želiš. Ne možeš živjeti u laži zbog djeteta ili zbog toga što će selo reći,” rekla je tiho.
“Ali mama, bojim se… Što ako ga ostavim? Kako ću sama? Lara ga obožava… Što ako griješim?”
Mama me zagrlila. “Bolje biti sama nego nesretna s nekim tko te ne poštuje. Sjeti se tate i mene – bolje što sam otišla nego da si odrasla gledajući svađe i šutnju.” Suze su mi opet potekle niz lice.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o svom poslu u školi, o kreditima koje još otplaćujemo, o Larinoj školskoj priredbi idući tjedan… I o tome kako više ne prepoznajem osobu s kojom dijelim krevet.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Ivanom još jednom.
“Ivane, ne mogu ovako dalje. Ili ćemo iskreno razgovarati ili ćemo se rastati.” Pogledao me iznenađeno, ali ovaj put nije lagao.
“Jelena… Sanja i ja smo se zbližili posljednjih mjeseci. Nisam htio da saznaš ovako, ali… osjećam se izgubljeno već dugo vremena.” Njegove riječi su me pogodile kao nož.
“Zašto mi nisi rekao? Zašto si me pustio da živim u laži?”
“Nisam htio povrijediti tebe ni Laru… Bojao sam se svega što će doći nakon toga.”
Plakala sam pred njim prvi put nakon dugo vremena bez srama i bez straha.
“Znaš li koliko boli kad shvatiš da si zadnja koja sazna istinu o vlastitom životu?”
Ivan je spustio glavu. “Žao mi je, Jelena. Stvarno mi je žao.”
Te riječi nisu ništa promijenile, ali su barem bile iskrene.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako smo odlučili da će Ivan privremeno otići kod roditelja dok ne pronađemo rješenje za Laru i nas dvoje. Svaki dan gledam Laru kako crta obiteljsku kuću s tri osobe i pitam se hoće li joj ova rana ikada zacijeliti.
Ponekad uhvatim sebe kako gledam kroz prozor prema Marinom balkonu i pitam se: jesam li trebala prije reagirati? Jesam li previše vjerovala ili premalo slušala sebe?
Možda ste i vi bili u sličnoj situaciji – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje boriti se za brak ili otići kad povjerenje nestane?