Zašto Su Odlučili Imati Dijete Sada?
“Zar stvarno mislite da je ovo pravi trenutak?” pitala sam Ivana dok je nervozno gledao u pod, izbjegavajući moj pogled. Emina je sjedila do njega, ruku položenih na trbuh, već u šestom mjesecu trudnoće. U zraku je visio miris svježe skuhane kave, ali nitko nije pio. “Mama, molim te, nemoj opet,” odgovorio je tiho, ali odlučno. “Ovo je naša odluka.”
Ali kako da ne pitam? Kako da ne brinem? Ivan i Emina su oboje mladi liječnici u Sarajevu, stalno na poslu, stalno pod stresom. Godinama su govorili kako nemaju vremena ni za sebe, a kamoli za dijete. Sada, kada su napokon dobili priliku otići na specijalizaciju u Zagreb, odlučili su imati bebu. “Tko će se brinuti o djetetu dok ste vi na poslu?” upitala sam ih tada, glas mi je drhtao od brige.
“Naći ćemo dadilju, mama. Sve će biti u redu,” rekla je Emina, pokušavajući me umiriti. Ali ja sam znala što to znači – netko drugi će odgajati moju unuku. Netko tko neće znati kako joj treba pjevati uspavanku koju sam ja pjevala Ivanu kad je bio mali. Netko tko neće znati kako joj treba obrisati suze kad padne i ogrebe koljeno.
Nisam mogla spavati te noći. Sjećanja su mi navirala – kako sam ja ostavila posao učiteljice kad se Ivan rodio, kako sam svaku večer sjedila uz njegov krevet i pričala mu priče o vukovima i vilama iz bosanskih šuma. Znam da su vremena drugačija, ali zar je stvarno svejedno tko odgaja tvoje dijete?
Dani su prolazili, a napetost u našoj kući rasla je poput oluje nad Trebevićem. Ivan i Emina su tražili dadilju preko agencije. Dolazile su žene iz cijelog grada – Jasmina iz Novog Sarajeva, Senada iz Ilidže, čak i jedna mlada djevojka iz Mostara. Svaka je imala preporuke, svaka je bila ljubazna, ali meni nijedna nije bila dovoljno dobra za moju unuku.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ivan je izgubio strpljenje. “Mama, ovo više nema smisla! Ne možeš ti birati umjesto nas!” viknuo je. Emina ga je pokušala smiriti, ali ja sam osjećala kako mi srce puca. “Samo želim najbolje za vaše dijete,” prošaptala sam.
“A što ako je najbolje to da ima roditelje koji rade i trude se osigurati joj budućnost?” uzvratila je Emina. “Nije sve u tome da sjediš kod kuće. Danas djeca trebaju uzore koji rade i bore se.”
Nisam znala što da kažem. Možda sam stvarno staromodna. Možda ne razumijem ovaj novi svijet gdje su karijere važnije od svega. Ali sjećam se dana kad je Ivan imao temperaturu i ja sam sjedila uz njegov krevet cijelu noć, brišući mu znoj s čela. Sjećam se njegovih prvih koraka, njegovog prvog dana škole. Zar će moja unuka imati takva sjećanja na svoje roditelje?
Kad se mala Hana rodila, sve se promijenilo. Bila je sitna kao ptičica, s crnom kosom i očima koje su me podsjećale na Ivana kad je bio beba. Prvih nekoliko tjedana Emina je bila kod kuće, ali čim je prošlo šest tjedana porodiljnog dopusta, vratila se na posao. Ivan je radio noćne smjene u bolnici. Dadilja – na kraju su izabrali Jasminu – dolazila je svako jutro u sedam.
Pokušavala sam pomoći koliko sam mogla – kuhala sam ručak, šetala Hanu po parku ispod Grbavice, pjevala joj uspavanke koje nitko drugi nije znao. Ali osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Jasmina je bila dobra žena, ali nije imala strpljenja za Hanine plačljive dane. Jednog dana sam došla ranije i zatekla Jasminu kako sjedi na mobitelu dok Hana plače u krevetiću.
“Zar ne vidiš da plače?” pitala sam je oštro.
“Ma pusti gospođo Ljiljana, naviknut će se ona,” odbrusila mi je bez imalo grižnje savjesti.
Te večeri sam sve ispričala Ivanu i Emini. Oboje su bili iscrpljeni i nervozni.
“Mama, ne možemo sve sami!” povikao je Ivan. “Radimo po cijele dane! Ako ti misliš da možeš bolje – izvoli!”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Nisam željela biti zamjena za njih dvoje, ali nisam mogla gledati kako netko drugi zanemaruje moju unuku.
Sljedećih mjeseci preuzela sam brigu o Hani svaki put kad Jasmina nije mogla ili kad bi Emina kasnila s posla. Počela sam osjećati teret odgovornosti koji nisam tražila. Moje prijateljice su mi govorile: “Budi sretna što si baka! Danas mladi nemaju vremena ni za sebe!” Ali ja nisam željela biti samo baka koja povremeno uskoči – željela sam da Hana ima roditelje koji će biti tu za nju.
Jednog dana, dok smo šetale parkom, Hana mi se nasmiješila onim svojim bezzubim osmijehom i stisnula me za prst. U tom trenutku shvatila sam koliko mi znači ta mala djevojčica – ali i koliko mi nedostaje moj sin.
Navečer sam sjela s Ivanom i Eminom za stol.
“Znam da vam je teško,” rekla sam tiho. “Ali molim vas – pokušajte pronaći vrijeme za Hanu. Novac i karijera nisu sve na svijetu. Djeca brzo odrastu – a vi ćete propustiti najljepše trenutke ako nastavite ovako.”
Ivan me pogledao s tugom u očima.
“Mama… možda si u pravu. Ali bojim se da ćemo izgubiti sve za što smo radili ako sada stanemo.”
Emina je šutjela dugo prije nego što je progovorila:
“Možda bismo mogli uzeti manje smjena… Možda bismo mogli više biti kod kuće…”
Nisam znala hoće li išta od toga promijeniti situaciju, ali barem smo razgovarali iskreno prvi put nakon dugo vremena.
Sada gledam Hanu kako spava u svom krevetiću i pitam se: Je li moguće imati sve – uspješnu karijeru i sretno dijete? Ili uvijek nešto mora patiti? Što vi mislite – jesu li naši prioriteti danas pogrešni ili samo drugačiji?