Žena na mokrom pločniku: Suočavanje s prošlošću u Sarajevu
“Pazite!” povikala sam, ali bilo je kasno. Žena u tamnom kaputu već je kliznula na mokrom pločniku ispred mene, a kiša je nemilosrdno tukla po njenim ramenima. Sagnula sam se, ruke su mi drhtale dok sam joj pokušavala pomoći da ustane. “Jeste li dobro?” upitala sam, gledajući joj lice ispod mokre kose. Pogledala me zbunjeno, ali zahvalno. “Hvala, dijete… Nisam pazila, ova sarajevska kiša uvijek me iznenadi.”
Nisam tada znala tko je ona. Samo još jedna starija žena, možda baka nekome, možda samo usamljena prolaznica. Ostavila sam joj svoj kišobran i požurila dalje, kasneći na posao u maloj knjižari kod Baščaršije. No, te večeri, dok sam vadila mokre cipele iz vrećice i pričala mami o svom danu, ona je zastala usred rečenice kad sam spomenula ženu kojoj sam pomogla.
“Kako je izgledala?” pitala je tiho, glas joj je zadrhtao. Opisala sam joj lice, sitne bore oko očiju i duboku ožiljak na lijevom obrazu. Majka je problijedila, ruke su joj se stisnule oko šalice čaja. “To je ona… Amira Hadžić. Zbog nje sam izgubila posao u školi. Zbog nje smo morali preseliti iz Novog Sarajeva.”
Srce mi je stalo. Sjećanja su navirala – majčine suze, šaptanje po kući, strah od svakog zvona na vratima. Amira Hadžić bila je ta koja je lažno optužila moju majku za krađu u školi prije petnaest godina. Zbog toga smo izgubili sve: dom, prijatelje, sigurnost.
Te noći nisam mogla spavati. Kiša je lupkala po prozoru kao da me podsjeća na ono što se dogodilo tog jutra. U glavi mi se vrtjela slika žene kojoj sam pomogla – kako li je mogla nastaviti živjeti nakon svega što nam je učinila? I zašto sam joj ja, od svih ljudi u ovom gradu, pružila ruku?
Sljedećih dana nisam mogla izbjeći misli o njoj. Svaki put kad bih prošla pored mjesta gdje je pala, osjećala sam knedlu u grlu. U knjižari sam bila odsutna, a kolegica Lejla me zabrinuto gledala.
“Šta ti je, Ajla? Nikad te nisam vidjela ovako zamišljenu.”
“Ništa… Samo… Zamisli da slučajno pomogneš osobi koja ti je uništila porodicu. Šta bi ti uradila?”
Lejla je slegnula ramenima. “Ne znam… Možda bih joj okrenula leđa. Ali možda… Možda bih pokušala saznati zašto je to učinila. Ljudi nisu uvijek onakvi kakvima ih pamtimo.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam navečer sjedila s majkom za stolom. Ona je šutjela, gledala kroz prozor u tamu.
“Mama… Jesi li ikad poželjela da joj oprostiš?”
Pogledala me kao da sam poludjela. “Kako da oprostim nekome ko mi je uništio život? Ko tebi nije dao djetinjstvo kakvo si zaslužila?”
Nisam imala odgovor.
Sljedeće subote odlučila sam otići do adrese koju sam pronašla na starom popisu nastavnika iz škole gdje je radila Amira Hadžić. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam kucala na vrata stana u staroj austrougarskoj zgradi.
Vrata su se polako otvorila i ona se pojavila – ista žena s pločnika, ali sada bez kiše i bez žurbe.
“Vi ste… ona djevojka s ulice?”
Kimnula sam glavom.
“Zašto ste došli?”
Duboko sam udahnula. “Zato što ste povrijedili moju majku. I mene. Želim znati zašto.”
Amira je sjela na stolicu kraj prozora i pogledala me umorno.
“Nisam htjela… Bila sam očajna. Moj sin je bio bolestan, prijetili su mi otkazom ako ne pronađem ‘krivca’ za nestale knjige iz školske biblioteke. Tvoja majka bila je najtiša, najpovučenija… Lako ju je bilo optužiti. Mislila sam da će sve proći bez posljedica… Ali ništa nije prošlo. Ni meni ni vama.”
Suze su joj tekle niz lice dok je pričala o svom sinu koji je umro nekoliko godina kasnije, o samoći i grižnji savjesti koja ju je proganjala svake noći.
“Znam da ne zaslužujem oprost… Ali hvala ti što si mi pomogla tog jutra. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se kao čovjek.”
Vratila sam se kući zbunjena i prazna iznutra. Majci nisam odmah rekla gdje sam bila. Trebalo mi je vremena da shvatim što osjećam – bijes, tugu ili možda sažaljenje prema ženi koja je uništila našu porodicu, ali i samu sebe.
Dani su prolazili, a ja sam sve češće razmišljala o riječima koje mi je Amira rekla: “Ništa nije prošlo ni meni ni vama.” Shvatila sam da nosim teret prošlosti koji me guši svaki put kad padne kiša ili kad vidim majku kako gleda kroz prozor.
Jedne večeri sjela sam kraj nje i ispričala joj sve što mi je Amira rekla.
“Možda nikad nećemo zaboraviti šta nam je učinila,” rekla sam tiho, “ali možda možemo pokušati živjeti dalje bez mržnje. Za nas dvije.”
Majka me dugo gledala, a onda me zagrlila prvi put nakon mnogo godina.
Danas kad pada kiša i kad prolazim pored onog istog pločnika, pitam se: Je li moguće oprostiti nekome ko ti je uništio život? Ili barem sebi – zbog svega što nosimo sa sobom iz prošlosti?