Kada te najbolja prijateljica izda: Priča o povjerenju, izdaji i oprostu
“Ne mogu vjerovati da si to uradila, Milice!” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevne sobe, gledajući je ravno u oči. Ona je šutjela, spuštenih ramena, a ja sam osjećala kako mi se srce raspada na komadiće. U tom trenutku, sve slike iz djetinjstva, naši zajednički izleti na more u Makarsku, noći provedene u razgovorima do zore, sve je to nestalo pred težinom izdaje koju sam upravo otkrila.
Bilo je to prošle zime, kada mi je život krenuo nizbrdo. Otac mi je završio u bolnici zbog moždanog udara, a majka je bila na rubu živaca. Moj brat Ivan bio je u Njemačkoj i nije mogao doći. Ostala sam sama da se borim s računima, bolnicama i svakodnevnim brigama. Milica je bila jedina osoba kojoj sam mogla vjerovati. Ili sam barem tako mislila.
“Ana, molim te… nije to tako kako misliš,” prošaptala je Milica, ali nisam joj dala da završi.
“Kako nije? Godinama si mi uzimala novac iz ladice! Sjećam se svakog puta kad si rekla da ti treba za autobus ili kavu… A ja sam ti vjerovala!”
Suze su mi klizile niz lice. Nisam plakala zbog novca. Plakala sam zbog povjerenja koje je nestalo. Zbog osjećaja da sam cijeli život bila slijepa pored očiju.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci kada sam primijetila da mi fali novac iz novčanika. Prvo sam mislila da sam ga sama potrošila, ali onda su nestale i zlatne naušnice koje mi je baka ostavila. Pitala sam mamu, pitala sam brata preko videopoziva, ali nitko nije znao ništa. Milica je uvijek bila tu, spremna pomoći, donosila mi kavu i slušala moje brige.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru za mamu i tatu, Milica je došla bez najave. Sjela je za stol i počela pričati o svom novom dečku, Davoru. Nisam ni slutila da će upravo ta večer promijeniti sve.
“Ana, znaš li možda gdje su ti one zlatne naušnice? Baš su lijepe bile,” upitala me usputno.
“Nisam ih vidjela danima… Zašto pitaš?”
“Ma ništa, samo sam se sjetila kako ti dobro stoje.”
Nije mi tada bilo ništa sumnjivo. Ali nekoliko dana kasnije, susjeda Jasmina mi je rekla da je vidjela Milicu kako izlazi iz moje kuće dok mene nije bilo. Srce mi je preskočilo.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što smo prošle zajedno: prvi dan škole u Sarajevu, maturu u Zagrebu, ljetovanja na Jadranu… Bila mi je kao sestra.
Sljedeći dan odlučila sam pretražiti njenu torbu dok je bila u kupaonici. Ruke su mi drhtale dok sam otvarala patent. Unutra su bile moje naušnice i nekoliko novčanica koje su nedostajale iz mog novčanika.
Kad se vratila iz kupaonice, samo sam joj pokazala torbu i pitala: “Zašto?”
Počela je plakati i pričati o dugovima koje ima zbog Davora. Rekla je da nije znala kome da se obrati i da joj nisam htjela pomoći kad me pitala za novac prije mjesec dana.
“Pitala si me za 500 kuna kad sam imala samo 200! Nisam ti mogla dati više!” viknula sam.
Milica je šutjela. U tom trenutku sve što sam osjećala bila je praznina. Nije bilo bijesa, samo tuga i razočaranje.
Moja majka je čula galamu i došla u dnevnu sobu. “Šta se dešava?” pitala je zabrinuto.
“Ništa, mama… Samo smo se posvađale,” slagala sam. Nisam imala snage reći joj istinu.
Milica je otišla te večeri bez riječi. Ostala sam sjediti sama u mraku, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše naivna? Jesam li previše vjerovala ljudima?
Sljedećih dana nisam izlazila iz kuće. Telefon mi je stalno zvonio – Milica me zvala, slala poruke, molila za oprost. Nisam joj odgovarala. Nisam znala mogu li joj ikada više vjerovati.
Jedne večeri brat Ivan me nazvao iz Njemačke.
“Ana, šta ti je? Mama kaže da si sva nikakva zadnjih dana.”
Ispričala sam mu sve. On je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Znaš, ljudi ponekad naprave gluposti kad su očajni. Ali to ne znači da moraš sve oprostiti. Čuvaj sebe prije svega.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o svim situacijama kad sam stavljala tuđe potrebe ispred svojih – ne samo Milicinih, nego i obitelji, prijatelja, kolega s posla…
Nakon tjedan dana Milica se pojavila pred mojim vratima s buketom cvijeća i suzama u očima.
“Ana, molim te… Znam da nema opravdanja za ono što sam napravila. Spremna sam sve priznati tvojoj mami ako treba. Samo te molim da mi oprostiš…”
Gledala sam je dugo bez riječi. U meni se borila želja za pravdom i želja za starim vremenima kad smo bile nerazdvojne.
“Ne znam mogu li ti oprostiti, Milice,” rekla sam tiho. “Možda jednog dana… Ali sada ne mogu više biti ona ista Ana koja ti vjeruje bez pitanja.”
Milica je otišla pognute glave. Ja sam zatvorila vrata i osjetila olakšanje pomiješano s tugom.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek razmišljam o svemu što se dogodilo. Povjerenje se teško gradi, a lako ruši. Izdaja najviše boli kad dolazi od onih koje volimo najviše.
Ponekad se pitam: Jesam li bila slijepa od ljubavi ili samo naivna? Može li se ikada ponovno vjerovati nekome tko te jednom izdao? Šta vi mislite?