Na stolu je ostala samo njegova poruka
“Nisam više mogao, Ana. Oprosti mi. Volim te, ali ne mogu dalje ovako. Čuvaj našu Leu. Tvoj Ivan.”
Ruke su mi drhtale dok sam čitala te riječi, a srce mi je udaralo tako snažno da sam mislila da će iskočiti iz prsa. Na stolu je još uvijek bila njegova šalica od kave, napola puna, kao da je samo na trenutak otišao do trgovine ili do susjeda. Ali znala sam – ovaj put se neće vratiti.
Sjedila sam u tišini, zureći u papir, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Nije bilo nikakve najave, nikakvog ozbiljnog razgovora, samo nekoliko sitnih svađa oko računa, oko Leinih ocjena, oko toga tko će pokupiti rublje s balkona. Ništa što bi ukazivalo na to da će Ivan jednostavno otići.
Telefon mi je zazvonio. Bila je to moja sestra, Marija.
“Ana? Jesi dobro? Čula sam nešto od susjede…”
Nisam mogla odgovoriti. Samo sam jecala u slušalicu.
“Dolazim odmah!” rekla je i prekinula.
Dok sam čekala Mariju, misli su mi letjele unatrag. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Jarunu, kako me gledao kao da sam jedina žena na svijetu. Sjetila sam se našeg vjenčanja u maloj crkvi u Dubravi, Leina prvog koraka, zajedničkih ljetovanja na Pagu… Gdje je nestala ta sreća?
Marija je uletjela u stan bez kucanja. Zagrlila me tako snažno da sam napokon mogla zaplakati iz sveg srca.
“Što se dogodilo?” pitala je tiho.
Pružila sam joj papir. Čitala ga je polako, a onda me pogledala s tugom i zabrinutošću.
“Ana, jesi li primijetila nešto čudno kod Ivana zadnjih tjedana?”
Slegnula sam ramenima. “Bio je umoran… Povremeno zamišljen. Ali ništa posebno. Mislila sam da je to zbog posla. Znaš kako mu je u firmi otkad su počeli otpuštati ljude.”
Marija je uzdahnula. “Možda mu je trebalo više podrške… Možda nije znao kako ti reći što ga muči.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Jesam li ja kriva? Jesam li previše bila zaokupljena Leom, kućom, svojim poslom u školi? Jesam li zaboravila pitati ga kako je zaista?
Te noći nisam spavala. Lea je spavala u svojoj sobi, nesvjesna svega što se događa. Gledala sam kroz prozor u praznu ulicu i pitala se gdje je Ivan sada. Je li negdje sam, tužan? Je li siguran?
Sljedećih dana život je postao niz automatskih radnji – ustani, spremi doručak, odvedi Leu u školu, idi na posao, vrati se kući i čekaj… čekaj da se javi, da pošalje poruku, da objasni zašto.
Susjedi su šaptali iza leđa. “Jesi čula? Ivan ostavio Anu… Kažu da ima drugu…”
Nisam im zamjerala. U malom kvartu svi sve znaju ili barem misle da znaju.
Jednog popodneva došla je svekrva, gospođa Milena.
“Ana, moramo razgovarati,” rekla je strogo.
Sjela je za stol i pogledala me ravno u oči.
“Ivan mi se javio. Rekao mi je da mu treba vremena. Da ne zna hoće li se vratiti. Ali nije riječ o drugoj ženi. Riječ je o njemu samome. O njegovim strahovima i osjećaju da nije dovoljno dobar ni za tebe ni za Leu.”
Osjetila sam olakšanje i još veću tugu istovremeno.
“Zašto mi nije rekao? Zašto nije tražio pomoć?”
Milena je slegnula ramenima. “Muškarci… Oni misle da moraju sve sami izdržati. Da ne smiju pokazati slabost. Tako su ih učili od malena.”
Nakon toga dani su prolazili sporo i teško. Lea je počela postavljati pitanja.
“Mama, gdje je tata? Zašto ne dolazi po mene u školu?”
Lagati joj nisam mogla.
“Tata treba malo vremena za sebe, dušo. Ali voli te jako puno.”
Vidjela sam kako joj oči sjaje od suza koje pokušava sakriti.
Jedne večeri dok smo gledale stare fotografije, Lea me upitala:
“Mama, hoće li tata opet biti s nama?”
Nisam znala odgovoriti.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam dobila poruku od Ivana.
“Ana, oprosti mi što sam otišao bez riječi. Trebao sam ti reći koliko me sve pritislo – posao, novac, osjećaj da nisam dobar otac ni muž. Nisam htio da patiš zbog mene. Volim vas obje, ali moram najprije pronaći sebe prije nego što mogu biti uz vas kako treba.”
Plakala sam dugo nakon te poruke. Prvi put sam shvatila koliko smo svi ranjivi i koliko često skrivamo svoje slabosti čak i od onih koje najviše volimo.
S vremenom sam naučila živjeti s prazninom koju je Ivan ostavio za sobom. Naučila sam biti i otac i majka Lei, naučila sam tražiti pomoć kad mi treba i ne skrivati svoje osjećaje pred drugima.
Ali svake večeri kad ugasim svjetlo u stanu i kad tišina ispuni prostor između mene i Leinih snova, pitam se: Jesmo li mogli spasiti naš brak da smo više razgovarali? Da smo bili iskreniji jedno prema drugome? Ili su neke rane jednostavno preduboke?
Možda vi znate odgovor – jeste li ikad izgubili nekoga jer niste znali što mu se događa u srcu?