„Komšija me zamolio da pazim na njegovu majku“: Kako sam pronašla smisao u penziji
„Zora, molim te, samo nekoliko sati dnevno… Ne mogu više sam, posao me pritiska, a mama… znaš i sama kako je.“
Draganov glas drhtao je dok mi je stajao na pragu. Pogledala sam ga preko naočala, s kuhačom u ruci, dok je iz kuhinje mirisalo na svježe pečene kiflice. U tom trenutku, sve što sam planirala za svoju penziju – šetnje s unukom Lanom, izlete na more sa sestrom Marijom, popodnevne kave s prijateljicama – činilo se kao daleka prošlost. Nisam imala srca reći mu ne.
„Naravno, Dragan. Znaš da sam tu ako treba“, izgovorila sam, iako mi je srce bilo teško. Sjećala sam se njegove majke, tete Milene, kako je nekad bila najglasnija na našim zgradskim okupljanjima. Sada je bila sjena te žene, zaboravna i često izgubljena u vlastitim mislima.
Prvi dan kod Milene bio je šok. Stan je bio mračan, zavjese navučene, a ona je sjedila u fotelji zureći u televizor koji nije bio ni uključen. „Zora? Jesi li to ti?“, upitala me tihim glasom. Sjedoh do nje i uzela joj ruku. „Jesam, teta Milena. Došla sam malo da ti pravim društvo.“
Nije bilo lako. Svaki dan bio je borba s njenim zaboravom, s njenim strahovima. Nekad bi me zamijenila za svoju pokojnu sestru Ružu pa bi mi pričala o danima kad su zajedno brale šljive u rodnom selu kod Travnika. Drugi put bi me gledala s nepovjerenjem: „Zašto si ovdje? Jesi li došla nešto uzeti?“
Navečer bih se vraćala kući iscrpljena. Moj muž Ivan nije razumio zašto to radim.
„Zora, pa nisi ti socijalna služba! Imaš i ti pravo na svoj mir!“, ljutio se dok smo večerali.
„Ivan, ne mogu ga ostaviti na cjedilu. Dragan nema nikog osim nje. A znaš kakva je bila kad smo mi bili mladi – uvijek je pomagala svima.“
Ponekad bih plakala u tišini kupaonice, osjećajući se istovremeno korisno i izgubljeno. Moja kćerka Ana me zvala svaki dan:
„Mama, jesi li dobro? Lana te pita kad ćeš opet doći kod nas.“
„Doći ću uskoro, dušo. Samo da još malo pomognem Draganu.“
Ali dani su se pretvarali u sedmice. Milena je postajala sve slabija. Jednog dana pala je u kupaonici dok sam joj pripremala čaj. Srce mi je stalo kad sam čula udarac.
„Milena! Milena!“, vikala sam dok sam joj pokušavala pomoći da ustane.
Plakala je kao dijete. „Ne mogu više, Zora… Zašto me Bog ne uzme?“
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svojoj majci koja je umrla sama u bolnici jer nisam stigla na vrijeme iz Zagreba. Osjećaj krivnje me proganjao godinama.
Sutradan sam pozvala Dragana.
„Dragan, moramo razgovarati. Tvoja mama treba više pomoći nego što joj ja mogu dati.“
Sjeo je nasuprot mene, oči crvene od neprospavanih noći.
„Zora, nemam novca za dom… A ne mogu dati otkaz.“
Vidjela sam u njemu dijete koje traži spas. Srce mi se slomilo.
Počela sam tražiti rješenja – razgovarala s patronažnom sestrom, raspitivala se o pomoći iz općine. Ali birokracija je bila nemilosrdna; papiri, čekanja, odbijenice.
Jednog dana došla sam kod Milene i zatekla Dragana kako sjedi pored nje držeći joj ruku.
„Ne mogu više ovako“, rekao je tiho. „Zora, hvala ti što si bila uz nas.“
Te večeri Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
„Znaš… ponosan sam na tebe“, šapnuo mi je.
Nisam znala što osjećam – olakšanje ili tugu? Sljedećih dana vraćala sam se svom životu: igrala se s Lanom u parku, pila kavu s Marijom, ali nešto u meni se promijenilo.
Shvatila sam da smisao nije u miru ni u bijegu od problema, nego u tome da budemo tu jedni za druge kad je najteže. Ipak, ponekad se pitam: Jesam li dala previše sebe? Gdje su granice između pomoći i žrtvovanja vlastite sreće?
Možda vi znate odgovor: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno žrtvovati svoje snove zbog tuđe potrebe?