Stric Ivo, Trebao Si Biti Uz Svoju Nećakinju – Priča Koja Mi Je Promijenila Život
“Striko, jesi li budan?” Lejlin glas bio je tih, gotovo slomljen, dok sam u polumraku stana gledao u ekran mobitela. Bilo je 23:47. Moja žena Sanja već je spavala, a ja sam, kao i obično, sjedio za stolom, zureći u praznu šalicu kave i razmišljajući o računima koji su se gomilali na polici.
“Jesam, Lejla. Šta se dešava?” pitao sam, pokušavajući zvučati opušteno, iako mi je srce već brže kucalo. Lejla mi se rijetko javljala osim kad joj je nešto trebalo – sitni novac za autobus, pomoć oko faksa ili da je povezem do Sarajeva. Ovaj put nije tražila ništa od toga.
“Striko… mogu li doći kod tebe? Samo da malo pričamo. Ne mogu više kod kuće.”
Nisam pitao ništa više. Samo sam rekao: “Dođi odmah. Čekam te.”
Dvadeset minuta kasnije, Lejla je sjedila preko puta mene, crvenih očiju i drhtavih ruku. Pogledala me kao da traži dozvolu da progovori.
“Mama i tata se opet svađaju. Zbog mene. Kažu da sam razočarenje, da sam previše osjetljiva, da izmišljam probleme. A ja… striko, ja ne mogu više.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Moja sestra Mirela i njen muž Dario uvijek su bili strogi prema Lejli, ali nisam znao da je situacija otišla ovako daleko.
“Lejla, nisi ti kriva za njihove probleme. Znaš to, zar ne?”
Pogledala me kroz suze: “Ne znam više ništa. Samo želim nestati.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Sjetio sam se svog djetinjstva u Travniku, kako su odrasli uvijek govorili: ‘Djeca trebaju šutjeti i slušati.’ I ja sam šutio kad su moji roditelji vikali jedno na drugo. Ali ovo… ovo je bilo drugačije.
“Ostani ovdje večeras,” rekao sam odlučno. “Sutra ćemo zajedno otići kod tvoje mame i tate. Moramo razgovarati svi zajedno.”
Lejla je samo klimnula glavom i sklupčala se na kauču. Cijelu noć nisam spavao, razmišljajući gdje sam ja pogriješio kao stric, kao brat, kao čovjek.
Ujutro sam nazvao Mirelu. “Dolazimo kod vas. Moramo razgovarati.”
Dočekali su nas napeti pogledi i tišina koja je parala zrak.
“Šta sad ti imaš s tim?” Dario je odmah podigao ton kad sam spomenuo Lejline osjećaje.
“Imam jer mi je Lejla sinoć rekla da želi nestati! Da joj je dosta svega!” viknuo sam, prvi put u životu izgubivši kontrolu pred sestrom.
Mirela je počela plakati, a Dario je šutio, stisnutih usana.
“Vi ne znate šta ona proživljava! Samo gledate ocjene i uspjehe! A gdje su njene suze? Gdje je njena sreća?”
Lejla je stajala iza mene, drhteći.
“Mama… tata… ja vas volim, ali ne mogu više ovako. Treba mi pomoć. Treba mi neko da me sasluša, a ne da me stalno kritikuje.”
Mirela je prišla i zagrlila Lejlu, prvi put nakon dugo vremena.
Dario je samo sjeo na stolicu i pokrio lice rukama.
Tog dana smo svi plakali. Prvi put smo razgovarali iskreno o svemu – o pritisku škole, o očekivanjima, o strahu od neuspjeha koji nas sve proganja još od rata i siromaštva devedesetih.
Narednih dana vodio sam Lejlu kod psihologa u Mostaru. Počela je polako vraćati osmijeh na lice. Mirela i Dario su išli na savjetovanje za roditelje. Ja sam svaki dan zvao Lejlu ili joj slao poruku: “Tu sam ako trebaš pričati.” Sanja mi je rekla: “Ivo, možda si ti jedini koji ju je stvarno čuo.”
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se sve to dogodilo. Lejla sada studira u Zagrebu i često mi šalje poruke: “Striko, hvala što si bio uz mene kad niko drugi nije znao kako.” Mirela i Dario su bolji roditelji – ili se barem trude biti.
A ja? Svaki put kad pogledam svoju obitelj, pitam se: koliko nas još šuti dok djeca pate? Koliko puta prođemo pored tuđe tuge misleći da nije naš problem?
Možda baš vi koji ovo čitate znate nekoga kome treba samo jedan razgovor da mu promijeni život. Hoćete li biti ta osoba?