Nikad nisam mogla reći mami da sam trudna – Nasljedstvo koje je sve promijenilo
“Lana, hajde, reci već jednom!” Dino je vikao iz hodnika, dok sam ja stajala pred vratima mamine sobe, stežući u ruci pismo koje sam pronašla među očevim stvarima. Srce mi je tuklo kao ludo. Zrak je bio težak, pun neizrečenih riječi i starih zamjerki. Mama je sjedila na krevetu, blijeda i umorna, još uvijek u crnini nakon tatine smrti prije tri mjeseca. U tom trenutku, sve što sam željela bilo je nestati.
“Nemaš ti što njoj govoriti!” Dino je nastavio, sada već ljutito. “Sve si ionako uvijek skrivala od nas!”
Nisam mogla disati. Nisam mogla reći istinu. Nisam mogla priznati da pod srcem nosim dijete – dijete čiji otac nije bio moj dugogodišnji dečko Ivan, nego netko tko je samo jednom prošao kroz moj život, ostavivši mi više pitanja nego odgovora. U malom mjestu kao što je naše, takve se stvari ne opraštaju lako.
Mama je podigla pogled. “Lana, dušo, što se događa? Zašto si tako nervozna?”
Pogledala sam Dinu, pa nju. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ništa, mama. Samo… teško mi je zbog tate.”
Dino je frknuo. “Uvijek ista priča. Nikad nemaš hrabrosti reći što te muči!”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kišu kako udara po prozoru i razmišljala o svemu što se dogodilo otkako nas je tata napustio. Bio je strog, ali pravedan čovjek. Radio je u rudniku cijeli život, a mama je vodila malu trgovinu u selu. Nakon njegove smrti, sve se promijenilo. Mama je odlučila prodati zemlju i kuću u kojoj smo odrasli te podijeliti novac između mene i Dine.
“Tata bi tako htio,” rekla je tiho dok smo sjedile za kuhinjskim stolom. “Vi ste mi sve što imam. Želim da oboje imate nešto svoje.”
Dino se nije slagao. “Zašto da Lana dobije isto kao ja? Ona ionako nikad nije bila tu kad je trebalo! Uvijek negdje vani, s onim svojim društvom iz Sarajeva!”
Osjetila sam kako me boli svaka njegova riječ. Nije znao ništa o mojim borbama – o tome kako sam pokušavala završiti fakultet u Zagrebu, kako sam radila dva posla da bih pomogla mami kad je tata bio bolestan. Nije znao ni za moju trudnoću.
Jedne večeri, dok smo mama i ja prale suđe, skupila sam hrabrost da joj kažem istinu.
“Mama… ima nešto što ti moram reći.” Glas mi je drhtao.
Pogledala me zabrinuto. “Što je, Lana? Jesi li bolesna?”
Zastala sam. Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ne… samo… ništa. Zaboravi.”
Nisam mogla. Nisam smjela slomiti njeno srce još jednom nakon svega što je prošla.
Tjedni su prolazili. Trbuh mi je rastao, ali nosila sam široke džempere i izbjegavala poglede susjeda. Ivan me zvao svaki dan iz Njemačke, gdje je radio na baušteli. Nije znao ništa o djetetu – nisam imala snage ni njemu reći istinu.
Jednog jutra, dok smo dijelili nasljedstvo kod javnog bilježnika u Mostaru, Dino je izgubio kontrolu.
“Ovo nije pošteno!” vikao je pred svima. “Lana ništa nije zaslužila! Ona krije nešto od nas!”
Svi su me pogledali. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Dino! Dosta!” mama je povikala kroz suze. “Svi smo izgubili tatu! Svi patimo!”
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Dino se odselio kod djevojke u Split, a mama i ja smo ostale same u praznoj kući punoj uspomena.
Jedne noći, dok sam ležala budna, osjetila sam prvi pravi pokret djeteta u trbuhu. Suze su mi klizile niz lice – suze straha i tuge jer nisam imala hrabrosti reći istinu ni mami ni bratu.
Kad se beba rodila – djevojčica koju sam nazvala Emina – mama više nije bila s nama. Preminula je iznenada od moždanog udara nekoliko tjedana prije poroda. Nikad nije saznala za unuku koju je toliko željela.
Na sprovodu sam stajala sama s Eminom u naručju, gledajući Dinu kako stoji na drugoj strani groblja sa svojom novom obitelji. Nismo razgovarali mjesecima.
Nakon svega, ostala sam sama s djetetom i osjećajem krivnje koji me proganjao danima i noćima.
Ponekad se pitam: da sam imala hrabrosti reći istinu na vrijeme, bi li danas sve bilo drugačije? Bi li mama bila ponosna na mene ili bi me osudila? I koliko nas još živi s tajnama koje nas polako uništavaju iznutra?