Između Ljubavi i Granica: Moja Borba sa Svekrvom Tokom Trudnoće
“Sandra, opet nisi pojela doručak! Znaš li ti koliko je to loše za bebu?” glas moje svekrve, Milene, odjekivao je kroz stan dok sam pokušavala pronaći mir u vlastitoj spavaćoj sobi. Bilo je sedam sati ujutro, a ja sam već osjećala težinu dana na ramenima. Nisam imala snage ni da odgovorim, samo sam povukla pokrivač preko glave, nadajući se da će buka nestati.
Ali Milena nije od onih koje lako odustaju. Vrata su se otvorila uz škripu. “Sandra, hajde, ustani! Ne možeš tako ležati cijeli dan. Kad sam ja bila trudna s Damirom, radila sam do osmog mjeseca!”
Damir, moj muž, bio je već na poslu. Ustala sam polako, osjećajući mučninu koja me pratila svako jutro posljednjih mjeseci. “Milena, dobro sam. Samo mi treba malo više sna,” pokušala sam smireno.
Ona je odmahivala glavom, sipajući kafu u šolju. “Ne razumijem ove današnje žene. Sve vam je teško. Kad rodiš, vidjet ćeš šta je umor.”
U tom trenutku poželjela sam da mogu nestati. Da mogu biti bilo gdje osim ovdje, u stanu koji je Damir i ja jedva kupili, a koji je sada dijelila i njegova majka jer joj je stan poplavio prošle zime. Privremeno, rekli su svi. Ali već je prošlo šest mjeseci.
Moja trudnoća trebala je biti vrijeme radosti i iščekivanja, ali svaki dan bio je borba za malo privatnosti. Milena je imala mišljenje o svemu: šta jedem, kako spavam, kako razgovaram s Damirom, čak i koje ime biramo za bebu.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala odmoriti na kauču, Milena je sjela pored mene s nekim starim albumom. “Vidi ovu sliku Damirove krštenice. Bila sam sama sa svime. Niko mi nije pomagao. Zato ti kažem – moraš biti jaka!”
“Znam, Milena,” rekla sam tiho, ali ona nije čula ili nije htjela čuti.
Navečer, kad bi Damir došao kući, pokušavala sam mu objasniti kako se osjećam. “Damire, treba mi malo mira. Tvoja mama me stalno kritikuje. Osjećam se kao gost u vlastitom stanu.”
On bi uzdahnuo i zagrlio me. “Znam, ljubavi. Samo još malo dok joj ne poprave stan. Pokušaj izdržati. Ona misli da pomaže.”
Ali meni nije bilo lakše. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li preosjetljiva? Jesam li loša snaha? Svaki dan bio je test strpljenja.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Milena je ušla s telefonom na uhu.
“Ma naravno da Sandra ne zna praviti pitu kao ja! Ali šta ćeš… mlada je još,” govorila je sestri na drugoj strani linije.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam više mogla izdržati.
“Milena! Molim vas… Dosta mi je! Osjećam se kao da ništa ne radim dobro! Ovo je moja trudnoća i moj život! Trebam podršku, a ne stalnu kritiku!”
Nastao je muk. Milena me gledala iznenađeno, kao da prvi put vidi osobu ispred sebe.
“Samo sam htjela pomoći,” rekla je tiho.
“Znam… ali meni to ne pomaže. Trebam svoj prostor. Trebam da me pustite da budem majka na svoj način,” odgovorila sam kroz suze.
Te večeri Damir je razgovarao s majkom. Nisam čula sve riječi iza zatvorenih vrata, ali vidjela sam kako mu ramena padaju pod teretom odgovornosti između dvije žene koje voli.
Sljedećih dana Milena se povukla – nije više komentirala svaki moj korak, ali osjetila sam hladnoću u zraku. U meni se miješala krivnja i olakšanje.
Jednog dana došla mi je u sobu s tanjirom supice.
“Znam da nije lako… ni tebi ni meni,” rekla je tiho. “Ali možda možemo pokušati drugačije?”
Pogledala sam je kroz suze i klimnula glavom.
Kad se rodila naša kćerka Lana, Milena je bila prva koja ju je uzela u naručje. U njenim očima vidjela sam ponos i ljubav – ali i tugu što nije znala bolje.
Danas živimo svaka u svom stanu, ali često pijemo kafu zajedno dok Lana trči oko nas.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško postaviti granice onima koje volimo? I koliko boli može izazvati nerazumijevanje među ženama iste porodice?