Jesam li ja kriva što želim da se Nikola razvede?
“Nikola, zar stvarno misliš da je ona prava za tebe?” moj glas je drhtao dok sam gledala sina preko stola. Marija je sjedila pored njega, spuštenih očiju, a ruke su joj bile stisnute u krilu. Osjećala sam kako mi srce lupa u grudima, kao da će iskočiti od bijesa i straha. Moj muž, Željko, samo je šutio i gledao u tanjir, a kćerka Ivana je nervozno vrtjela viljušku. Svi smo znali da će ovaj ručak završiti loše.
Nikola je duboko uzdahnuo. “Mama, molim te, pokušaj je upoznati. Marija nije ništa loše napravila. Samo… samo je drugačija.”
“Drugačija?” prekinula sam ga. “Nije odavde, ne zna naše običaje, ne poštuje ih! Kako misliš da ćeš s njom graditi porodicu?”
Marija je tada prvi put podigla pogled. U njenim očima sam vidjela tugu i ponos. “Gospođo Jasna, trudim se. Znam da nisam iz Sarajeva, ali volim Nikolu. Dajte mi priliku.”
Nisam mogla. Nešto u meni se bunilo protiv nje od samog početka. Možda zato što je došla iz malog mjesta kod Tuzle, možda zato što je bila tiha i povučena, a moj sin uvijek okružen društvom i smijehom. Ili možda zato što sam osjećala da gubim sina.
Nakon tog ručka, sve se promijenilo. Nikola je počeo dolaziti rjeđe kući. Kad bi došao, bio bi napet i šutljiv. Ivana mi je jednom rekla: “Mama, pusti ga da živi svoj život. Ne možeš ga zaštititi od svega.” Ali nisam mogla prestati brinuti.
Počela sam tražiti mane kod Marije. Svaki njen postupak sam analizirala: zašto ne pomaže više oko kuće kad dođu? Zašto ne razgovara s nama otvoreno? Zašto ne dolazi na porodična okupljanja? Željko mi je govorio: “Jasna, pusti dijete. Ako ga voli, to je dovoljno.” Ali meni nije bilo dovoljno.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ivana je sjela za kuhinjski stol i tiho rekla: “Mama, Nikola te izbjegava jer osjeća da ga tjeraš da bira između tebe i nje.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ja samo želim najbolje za njega! Zar to nije normalno?”
“Ali možda ti ne znaš šta je najbolje za njega. On voli Mariju. Ako ga natjeraš da bira… možda izgubiš oboje.”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam primjećivati kako se Nikola udaljava od svih nas. Na porodičnim okupljanjima bi sjedio sa strane, stalno gledao na sat ili bi dolazio sam, bez Marije.
Jednog dana sam ga nazvala: “Nikola, sine, možemo li popričati?”
Dugo je šutio na telefonu. “Mama, ne znam šta više da ti kažem. Umoran sam od toga da stalno moram birati između vas i Marije. Ako ne možeš prihvatiti moju ženu, onda… onda bolje da se ne viđamo neko vrijeme.”
Taj dan sam prvi put plakala zbog sina otkad je bio mali dječak koji se povrijedio na biciklu.
Željko me zagrlio: “Jasna, možda smo pogriješili. Možda si trebala pustiti da on sam nauči šta je sreća, a šta nije.”
Ali ja nisam znala kako da pustim.
Počela sam razgovarati sa prijateljicama iz komšiluka. Svaka je imala svoju priču o snahama: “Moja Sabina nikad ne dolazi praznih ruku!” ili “Eh, moja Mirela sve radi po mom!” Ali ja nisam željela snahu koja će biti kao ja – željela sam onu koja će voljeti mog sina.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, stigla mi je poruka od Nikole: “Mama, Marija je trudna. Nadam se da ćeš biti sretna zbog nas.”
Umjesto radosti, osjetila sam strah i tugu. Hoće li moje unuče rasti bez mene? Hoće li Nikola zauvijek otići?
Pokušala sam razgovarati sa Željkom: “Šta ako se razvedu? Možda bi tada Nikola opet bio naš…”
On me pogledao s tugom: “Jasna, zar stvarno želiš sreću svog sina ili samo želiš njega za sebe?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam rekla i učinila posljednjih godina. Jesam li zaista štitila sina ili sam ga gušila svojom ljubavlju? Jesam li uništila ono što nam je bilo najvažnije – porodicu?
Sutradan sam odlučila otići kod Nikole i Marije bez najave. Srce mi je lupalo dok sam kucala na vrata njihovog malog stana na Grbavici.
Marija mi je otvorila vrata s iznenađenjem u očima.
“Mogu li ući?” pitala sam tiho.
Pogledala me nesigurno, ali pustila unutra.
Nikola je sjedio za stolom s papirima pred sobom. Kad me ugledao, ustao je i pogledao me bez riječi.
“Sine…” glas mi je zadrhtao. “Želim upoznati tvoju porodicu. Želim biti dio vašeg života… Ako mi dozvolite.” Suze su mi navrle na oči.
Marija je prišla i tiho rekla: “Samo želimo mir i ljubav u našoj kući. Ne tražimo ništa drugo od vas.”
Nikola me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Danas često razmišljam o svemu što se dogodilo. Jesam li bila kriva što sam željela da se razvedu? Jesam li previše voljela svog sina ili premalo vjerovala njegovim izborima?
Možda svaka majka na Balkanu nosi tu istu borbu između brige i kontrole. Ali pitam vas – gdje prestaje majčinska ljubav, a počinje sebičnost?