Kad postaneš gost u vlastitom domu: Priča o izdaji, snazi i novom početku
„Ako ti je kuvanje toliko teško, možda je bolje da odeš – snaći ćemo se bez tebe!” – rekla je svekrva, a muž je samo nijemo klimnuo glavom, gledajući u tanjur kao da će mu dati odgovore koje meni nikada nije znao dati. U tom trenutku, dok mi je srce udaralo kao ludo, shvatila sam da sam u vlastitoj kući postala gost, a u vlastitom braku – višak.
Zovem se Ivana. Imam trideset i četiri godine i živim u Sarajevu, u stanu koji smo muž Emir i ja kupili prije četiri godine. Svekrva, gospođa Senada, doselila se kod nas „privremeno” nakon što joj je muž umro. Privremeno se pretvorilo u stalno, a moj život u neprestanu borbu za malo mira i dostojanstva.
Sve je počelo neprimjetno. Prvo su to bile sitne primjedbe: „Ivana, znaš li ti da Emir voli više slano?” ili „Kod nas se supa uvijek pravi s domaćim rezancima.” Onda su došle kritike na moj posao: „Šta će ti ta tvoja kancelarija? Žena treba biti domaćica.” Emir bi šutio, ponekad slegnuo ramenima, ponekad mi kasnije šapnuo: „Pusti je, stara je, navikla je tako.”
Ali nije bilo lako pustiti. Svaki dan sam osjećala kako nestajem, kako mi se glas gubi među zvukovima njenih papuča po parketu i njegovim uzdasima dok gleda televiziju. Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda stvarno ne znam kuhati kao ona? Možda sam pogriješila što sam se udala za Emira?
Jednog dana, nakon posebno napornog dana na poslu, došla sam kući i zatekla svekrvu kako prevrće moj ormar. „Tražim čistu posteljinu”, rekla je hladno. „Ovdje ništa nije na svom mjestu.”
„Zašto nisi pitala?” upitala sam tiho.
„Nema potrebe. Ovdje ionako ništa nije tvoje.”
Te noći nisam mogla spavati. Emir je ležao pored mene, okrenut leđima. Osjetila sam kako me suze guše, ali nisam htjela plakati naglas. Nisam htjela da misli da sam slaba.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Svekrva je počela otvoreno govoriti pred Emirom kako bi bilo bolje da on nađe „pravu ženu”, onu koja zna „držati kuću”. Jednom prilikom, dok smo ručali, rekla je: „Moja sestra Azra ima unuku, Ajlu. Djevojka zna sve – i kuhati i peglati. Takva bi tebi trebala.” Emir nije rekao ništa. Samo je nastavio jesti.
Počela sam izbjegavati kuću. Ostajala bih duže na poslu, šetala gradom bez cilja, sjedila sama u kafiću na Baščaršiji i gledala ljude kako prolaze. Ponekad bih nazvala svoju prijateljicu Marinu iz Zagreba i isplakala joj se na telefon.
„Ivana, moraš nešto poduzeti”, govorila bi mi Marina. „Ne možeš dozvoliti da te unište.”
Ali nisam znala što da radim. Osjećala sam se zarobljeno između tuđih očekivanja i vlastite nemoći.
Sve se promijenilo onog dana kad sam slučajno čula razgovor između Emira i njegove majke.
„Emire, ona ti nije žena za život. Pogledaj je – stalno umorna, stalno nervozna. Zar ti ne bi volio nekoga tko će te dočekati s osmijehom?”
„Ne znam više ni sam, mama”, odgovorio je tiho. „Možda si u pravu.”
Tada mi je nešto puklo u grudima. Više nisam mogla šutjeti.
Te večeri, dok smo sjedili za stolom, pogledala sam ih oboje ravno u oči.
„Dosta!” rekla sam glasno. „Dosta je bilo ponižavanja! Ovo je moj dom isto koliko i vaš! Ako vam smeta kako kuham ili živim – izvolite! Otići ću ja!”
Svekrva me pogledala s podsmijehom. Emir je šutio.
Spakovala sam nekoliko stvari u torbu i otišla kod svoje sestre Ane koja živi na Grbavici. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje. Ana me dočekala raširenih ruku.
„Ivana, nisi ti kriva što si upala među ljude koji te ne cijene”, rekla mi je dok smo pile kafu na balkonu.
Prvih dana bilo mi je teško. Plakala sam svaku noć. Nedostajao mi je dom koji sam gradila godinama, ali još više mi je nedostajalo poštovanje koje nikada nisam dobila.
Nakon nekoliko tjedana Emir me nazvao.
„Ivana… Možemo li razgovarati?”
Sastali smo se u malom kafiću blizu Vijećnice. Izgledao je umorno.
„Mama… otišla je kod tetke”, rekao je tiho. „Shvatio sam koliko si mi nedostajala.”
Pogledala sam ga i prvi put osjetila mir.
„Emire, ja više ne mogu biti ona koja šuti i trpi”, rekla sam odlučno. „Ako želiš da pokušamo ispočetka, moraš biti uz mene – ne protiv mene.”
Dugo smo razgovarali te večeri. O svemu što nas boli, o svemu što želimo promijeniti.
Vratila sam se kući tek kad sam bila sigurna da ću biti svoja – ili neću biti nikako.
Danas znam koliko vrijedim. Naučila sam voljeti sebe i boriti se za svoje mjesto pod suncem.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote iz straha od samoće? Koliko nas još šuti dok nas gaze oni koji bi trebali biti naša podrška? Možda je vrijeme da progovorimo – zbog sebe.