Zašto više ne želim tražiti pomoć od roditelja: Moja priča o stanu, obitelji i ponosu
“Ne mogu vjerovati da nam to rade!” viknula sam, tresući ruke dok sam sjedila na rubu kreveta u našem malom podstanarskom stanu na Trešnjevci. Damir je šutio, gledao kroz prozor, kao da će mu pogled na sive krovove Zagreba dati odgovor koji ja nisam mogla pronaći. “Ivana, molim te, smiri se…” prošaptao je, ali ja sam osjetila kako mi srce lupa u grlu.
Sve je počelo prije tri mjeseca. Nakon godina podstanarstva, skupljanja svake kune i odricanja od putovanja, izlazaka, pa čak i novih cipela, konačno smo pronašli mali stan u Novom Zagrebu. Bio je to naš san – dvije sobe, balkon s pogledom na park i dovoljno mjesta za buduću dječju sobu. Ali banka je tražila 20% učešća. Imali smo polovicu, ali drugu polovicu nismo mogli skupiti ni da prodamo sve što imamo.
“Damire, tvoji roditelji imaju tri stana! Zašto nam ne mogu posuditi? Ne tražimo poklon! Samo zajam, vratit ćemo im sve!” ponavljala sam iz dana u dan. On bi samo slegnuo ramenima. “Znaš kakvi su moji… Tata kaže da mladi moraju sami. Da smo mi morali raditi za sve što imamo.”
Nisam mogla vjerovati. Gospodin Kovačević je bio direktor velike firme, a gospođa Kovačević je imala apartmane na moru koje iznajmljuje cijelo ljeto. Njihova kuća u Maksimiru bila je puna antikviteta i skupih slika. A mi? Mi smo svaku večer brojili novce za režije.
Jednog popodneva skupila sam hrabrost i otišla kod njih sama. Damir nije htio ići – “Ne želim ih moliti”, rekao je. Ali ja nisam mogla više čekati.
“Ivana, draga, sjedi, hoćeš kavu?” upitala me gospođa Kovačević s onim lažnim osmijehom koji me uvijek nervirao. Sjela sam za njihov masivni stol od oraha i gledala kako sunce pada kroz prozore njihove ogromne dnevne sobe.
“Gospođo Kovačević… Znam da nije lako pitati ovo, ali Damir i ja bismo htjeli kupiti stan. Fali nam još nešto novca za učešće… Možda biste nam mogli posuditi? Vratili bismo sve kroz par godina…”
Ona je spustila šalicu i pogledala me kao da sam tražila nešto nezamislivo. “Ivana, znaš da mi volimo vas dvoje, ali… Mi smo sve što imamo stekli sami. Ne želimo vas razmaziti. Ako sada pomognemo vama, onda će i Damirova sestra tražiti isto. A znaš kako je danas – mladi moraju naučiti vrijednost novca.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. “Razumijem”, promrmljala sam i ustala prije nego što mi glas zadrhti.
Kad sam se vratila kući, Damir me dočekao na vratima. “I?” pitao je tiho. Samo sam odmahnula glavom.
Tjedni su prolazili. Stan koji smo htjeli kupiti prodan je drugome paru. Vlasnica nam je rekla: “Žao mi je, ali drugi su dali kaparu.” Damir je bio utučen, a ja sam osjećala bijes prema svima – prema njegovim roditeljima, prema sebi što nisam bila dovoljno uporna, prema sustavu koji mladima ne daje šansu.
Moji roditelji iz Osijeka nisu imali ništa osim male kuće i kredita za obnovu nakon poplave. Nikada ih nisam ni pitala za pomoć jer znam da bi prodali sve zbog mene – ali nemaju što prodati.
Počeli smo se svađati zbog sitnica. Jedne večeri Damir je bacio ključeve na stol i rekao: “Možda su moji u pravu. Možda nismo spremni za svoj stan ako ne možemo sami skupiti novac.”
“Nije stvar u tome! Nije stvar u novcu! Stvar je u tome da obitelj treba biti tu kad ti treba! Zar nije to smisao svega?” vikala sam kroz suze.
On je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Možda oni misle da nam pomažu tako što nas tjeraju da budemo jači…”
Ali ja nisam osjećala snagu – osjećala sam samo prazninu.
Prošlo je ljeto, došla jesen. I dalje smo podstanari, režije rastu, cijene stanova skaču. Svaki put kad prođem pored one zgrade u Novom Zagrebu, srce mi preskoči.
Ponekad se pitam jesam li previše ponosna ili previše tvrdoglava. Možda bih trebala još jednom pitati Kovačeviće? Ili jednostavno prihvatiti da živimo u zemlji gdje mladi rijetko dobiju priliku bez pomoći roditelja – a kad je ni tada nema, ostaje ti samo gorčina.
Što vi mislite – jesam li trebala više inzistirati ili jednostavno odustati? Je li obiteljska podrška pravo ili privilegija? Koliko daleko biste vi išli zbog svog sna o vlastitom domu?