Kad krv nije voda: Priča o sestrinskoj izdaji u Zagrebu
“Ne mogu više, Sanja! Ovo nije hotel!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok su njena djeca, mala Ena i Dino, šutke sjedila na podu među razbacanim igračkama. Sanja me gledala onim pogledom koji sam mrzila još od djetinjstva – pogledom žrtve, kao da sam ja ta koja joj uvijek nešto uskraćuje.
Sve je počelo prije mjesec dana. Bio je kišni ponedjeljak kad mi je zazvonio mobitel. “Klara, molim te, možeš li nas primiti na par dana? Dino mora na pretrage u Klaićevu, a znaš da nemam gdje drugo. Samo dok ne završi…” Glas joj je bio tih, slomljen. Nisam ni trepnula – naravno da ću pomoći sestri. Mi smo odrasle u malom stanu u Travnom, uvijek jedna uz drugu, dijelile smo i zadnju koricu kruha kad je trebalo. Kako da joj sad okrenem leđa?
Ali već prvi tjedan sve je krenulo nizbrdo. Sanja nije poštovala nijedno pravilo koje smo dogovorile. “Samo da znaš, ne želim da pušiš u stanu,” rekla sam joj odmah prvi dan. Sutradan sam našla opušak na balkonu. “Djeca moraju biti tiha poslije devet navečer, radim od kuće i trebam mir,” zamolila sam je. Ali svaku večer su trčali po hodniku, vrištali i igrali se skrivača dok nisam izgubila živce.
Jedne večeri, kad sam se vratila iz dućana, zatekla sam ih kako jedu pizzu na mom bijelom kauču. “Sanja! Koliko puta sam ti rekla da se ne jede u dnevnom boravku?” Ona je samo slegnula ramenima: “Ma pusti djecu, nisu ništa prolila.”
Počela sam osjećati kako mi se tlo pod nogama ruši. Moj mali stan na Trešnjevci više nije bio moj dom – postao je bojište. Svako jutro budila sam se umorna jer nisam mogla spavati od buke. Svaki dan sam nalazila mrvice po kuhinji, igračke po kupaonici, a moj radni stol bio je zatrpan crtežima i bojicama.
Pokušala sam razgovarati sa Sanjom. “Slušaj, stvarno mi je teško ovako funkcionirati. Možeš li barem pokupiti za djecom? I stvarno bih voljela da poštuješ pravila koja smo dogovorile.”
Sanja je uzdahnula: “Znaš li ti koliko mi je teško? Sama sam s dvoje djece u tuđem gradu! Ti imaš posao, mir, sve! Ja nemam ništa!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Osjećala sam se kao čudovište jer tražim red u vlastitom domu. Ali nisam mogla više izdržati.
Vrhunac je bio kad sam jednog jutra našla razbijenu šalicu koju mi je poklonila pokojna baka. Ena ju je slučajno srušila dok su se igrali loptom u kuhinji. Sanja nije ni rekla oprosti.
Te večeri sjela sam za stol i napisala joj poruku: “Sanja, žao mi je, ali moraš pronaći drugo rješenje. Ne mogu više ovako živjeti. Imaš tjedan dana da se iseliš.”
Kad joj je pročitala poruku, došla je do mene s crvenim očima: “Stvarno ćeš nas izbaciti? Vlastitu sestru i njenu djecu? Gdje ćemo sad? Znaš da nemam novaca za stan!”
Nisam znala što reći. Srce mi se slamalo, ali nisam popustila. “Sanja, pokušala sam sve. Ovo više nije dom ni za mene ni za vas. Moraš otići.”
Otišla je nakon pet dana, bez pozdrava. Djeca su plakala, a ja sam stajala na vratima s osjećajem krivnje koji me gušio.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako su otišli. Stan je opet tih, uredan – ali ja više nisam ista osoba. Svaku večer gledam u prazne zidove i pitam se jesam li mogla biti bolja sestra.
Možda će me mnogi osuditi zbog ovoga što sam napravila. Ali gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Jesam li ja stvarno pogriješila ili sam samo branila svoj život?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li krv stvarno gušća od vode ili ponekad moramo izabrati sebe?