Kad se prošlost vrati za stolom: Večer koju nikad neću zaboraviti
“Ne mogu vjerovati da si to stvarno napravila!” Ivana glasno smijeh prekida tišinu restorana, dok ja crvenim do korijena kose. “Ma, hajde, Ajla, ispričaj mu kako si završila u fontani ispred Narodnog pozorišta!”
Pogledam ga, tog novog muškarca u mom životu, Ivana iz Osijeka, s kojim sam se tek počela viđati. Njegove oči sjaje od znatiželje, a ja osjećam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Ma nije to ništa posebno…” pokušavam umanjiti, ali svi za stolom već čekaju nastavak.
“Bilo je to prije tri godine,” počinjem, “bila sam na vjenčanju prijateljice u Sarajevu. Nosila sam one glupe štikle koje sam kupila na sniženju. Kad smo izlazili iz sale, spotakla sam se na stepenicu i – bum! – završila sam ravno u fontani. Svi su gledali, a ja mokra do kože!”
Ivan se smije, ali onda podiže obrve i kaže: “Čekaj, čekaj… Jesi li ti bila ona cura u crvenoj haljini?” Zastanem. “Da… Kako znaš?”
On se nasmije još jače. “Ajla, pa ja sam bio tamo! Bio sam gost s mladoženjine strane. Sjećam se da smo svi pričali o tome cijelu noć! Mislio sam da je to najluđa stvar koju sam ikad vidio na svadbi.”
Zastanem, osjećam kako mi obrazi gore. “Ozbiljno?”
“Ozbiljno! Čak sam i ja imao svoj trenutak te večeri. Znaš li da sam ja bio onaj tip koji je pao dok je pokušavao pomoći tebi da ustaneš?”
U tom trenutku sve postaje jasno. Sjećam se ruke koja mi je pružena dok sam izlazila iz fontane, i kako je taj tip skliznuo i pao pored mene. Svi su se smijali, a ja sam bila toliko posramljena da nisam ni pogledala tko je to bio.
“Čekaj… To si bio ti?”
Ivan klimne glavom, a oči mu sjaje od suza od smijeha. “Da! I još sam dobio fleku od vina na košulji jer mi je neko iz mase gurnuo čašu dok sam padao. Cijelu noć sam bio mokar i crven kao rak.”
Smijemo se oboje, ali osjećam kako mi se srce steže od čudne mješavine srama i olakšanja. Cijelo vrijeme mislila sam da je to moj najgori trenutak, a zapravo je bio i njegov.
“Znači, oboje smo bili glavne zvijezde te svadbe,” kažem kroz smijeh.
“Izgleda da nas je sudbina spojila još tada, samo što nismo znali,” odgovara Ivan.
Večer nastavlja u istom tonu – šalimo se na svoj račun, prepričavamo detalje koje smo zaboravili ili potisnuli. Ali ispod smijeha osjećam nešto dublje: kao da mi je netko skinuo teret s ramena. Godinama sam tu priču prepričavala kao primjer svoje nespretnosti, uvijek uz dozu srama. Sad shvaćam da nisam bila sama – i da je možda baš ta nespretnost bila početak nečega lijepog.
Nakon večere šetamo ulicama Sarajeva. Ivan me drži za ruku i šapće: “Znaš, mislim da više nikad neću gledati fontanu istim očima.”
Smijem se i pitam ga: “A što misliš, bi li opet skočio za mnom?”
On zastane, pogleda me ozbiljno i kaže: “Za tobom bih skočio bilo gdje.”
Te riječi me pogode dublje nego što bih priznala. U tom trenutku shvaćam koliko su naši životi puni slučajnosti koje nas oblikuju, koliko nas prošlost može povezati na najneočekivanije načine.
Kasnije te večeri ležim budna i vrtim sve u glavi. Koliko puta sam bježala od svojih sramota, a zapravo su me one dovele do najljepših trenutaka? Možda bismo svi trebali češće dijeliti svoje nesavršenosti – tko zna gdje će nas to odvesti?
Pitam se: Koliko nas još nosi svoje neugodne trenutke kao teret, umjesto da ih pretvorimo u mostove prema drugima? Jeste li vi ikad doživjeli nešto slično – trenutak kad vas je vlastita sramota spojila s nekim posebnim?