Između dvije žene: Suprug, njegova majka i ja

“Opet si bio kod nje, zar ne?” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam uspjela zaustaviti misli. Gledao me iznenađeno, s vilicom još napola spuštenom, kao da sam ga uhvatila u krađi. “Ma, nisam, samo sam svratio na pet minuta…” – promrmljao je Ivan, moj muž, dok je sklanjao pogled. Osjetila sam kako mi srce udara u sljepoočnicama, a ruke mi drhte dok pokušavam ostati mirna.

Nije to prvi put. Već mjesecima osjećam da nešto nije u redu. Počelo je s malim stvarima: miris sarme koji nije mogao doći iz naše kuhinje, poruke na mobitelu s natpisom “Mama” u kasnim večernjim satima, sitni osmijesi kad pomisli da ga ne gledam. Ali najgore su bili snovi – dvije noći zaredom sanjala sam svoju svekrvu, Nadu, kako stoji između mene i Ivana, pruža mu tanjur pun punjenih paprika i šapće mu nešto što ne mogu čuti. Probudila bih se znojna, s osjećajem da gubim tlo pod nogama.

Možda zvuči smiješno, ali osjećala sam se kao da ga gubim zbog druge žene – njegove majke. Nije to ona klasična ljubomora na drugu ženu, nego neka čudna mješavina povrijeđenosti i nemoći. Odrasla sam u malom mjestu kraj Tuzle, gdje su obiteljske veze bile svete, ali i gdje su majke često znale biti previše prisutne u životima svojih sinova. Kad sam se udala za Ivana i preselila u Zagreb, mislila sam da ćemo graditi svoj život, ali Nada je uvijek bila tu – s toplim obrocima, savjetima i neizbježnim usporedbama.

“Znaš li ti koliko je tvoja mama utjecala na naš brak?” – upitala sam ga jedne večeri dok smo sjedili za stolom. Ivan je šutio, gledao u tanjur i vrtio vilicu po pireu. “Ne radi ona to namjerno… Samo želi pomoći,” odgovorio je tiho. Ali meni nije izgledalo kao pomoć. Svaki put kad bi nešto pošlo po zlu – kad bi Ivan bio nervozan ili kad bi se posvađali – on bi nestao na sat-dva i vratio se smiren, s mirisom njene kuhinje na sebi.

Jednog dana odlučila sam ga pratiti. Osjećala sam se kao detektiv iz lošeg filma, ali nisam mogla više izdržati neizvjesnost. Vidjela sam ga kako ulazi u staru zgradu na Trešnjevci, gdje Nada živi sama otkako joj je muž umro. Stajala sam ispred ulaza i slušala kroz vrata: smijeh, zvuk tanjura i njen glas – topao, ali s dozom prijekora: “Ivane, nisi dovoljno pojeo kod kuće? Šta ti ona kuha?”

Te večeri nisam mu ništa rekla. Samo sam ležala budna do jutra, pitajući se jesam li ja ta koja griješi. Možda nisam dovoljno dobra supruga? Možda mu stvarno ne mogu pružiti ono što mu treba? Ali onda bih se sjetila svih trenutaka kad sam se trudila: kad sam učila praviti burek po njenom receptu (iako mi nikad nije ispao kao njen), kad sam ga tješila nakon napornog dana na poslu, kad sam pokušavala biti strpljiva dok je on satima razgovarao s njom telefonom.

Jednog popodneva odlučila sam razgovarati s Nadom. Pozvala sam je na kavu pod izlikom da želim naučiti praviti njene čuvene kiflice. Sjela je preko puta mene, s osmijehom koji je bio pomalo ukočen. “Draga moja, znaš li ti koliko je Ivanu teško ovdje? Navikao je na moju kuhinju, na moj način… Ti si dobra žena, ali znaš kako je to – majka je majka.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Ali ja sam njegova žena,” odgovorila sam tiho. “Zar ne bi trebao sad biti uz mene?”

Nada me pogledala onim pogledom koji govori više od riječi: “Ti si mu žena, ali ja sam mu majka. To se ne može promijeniti.”

Vratila sam se kući osjećajući se poraženo. Ivan je sjedio za stolom i gledao televiziju. “Jesi li dobro?” upitao me bezvoljno. Nisam imala snage za još jednu svađu.

Dani su prolazili, a jaz između nas postajao je sve veći. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, a on je sve češće odlazio kod svoje majke. Prijateljice su mi govorile da pretjerujem: “Pa to ti je Balkan, svi su vezani za mamu!” Ali meni to nije bilo dovoljno opravdanje. Željela sam partnera koji će biti uz mene, koji će sa mnom graditi naš dom.

Jedne večeri došla sam kući ranije s posla i zatekla Ivana kako sjedi za stolom s tanjurom punjenih paprika ispred sebe – još toplih, još mirisnih od Nadine kuhinje. Pogledao me kao dijete uhvaćeno u laži.

“Ne mogu više ovako,” rekla sam kroz suze. “Osjećam se kao strankinja u vlastitom domu. Ako ti treba njena hrana više nego ja… možda bi trebao živjeti s njom.”

Ivan je šutio dugo vremena. Zatim je ustao i zagrlio me prvi put nakon dugo vremena. “Ne želim te izgubiti,” šapnuo je. “Ali ne znam kako da prekinem tu naviku… Ona mi je sve što imam još od djetinjstva.” Suze su mi tekle niz lice dok sam shvatala koliko smo oboje izgubljeni između prošlosti i sadašnjosti.

Nismo pronašli rješenje te noći. Ali prvi put smo iskreno razgovarali o tome koliko nas prošlost može sputavati da živimo sadašnjost.

Ponekad se pitam: Je li moguće biti dovoljno dobra žena Balkancu koji nikad nije naučio odvojiti se od svoje majke? Ili smo mi žene osuđene na vječnu borbu s duhovima svekrvi?