Između dva svijeta: Božić koji je razorio moju obitelj
“Zar ti stvarno misliš da je ona vrijedna svega što si ostavio iza sebe?” Majčin glas parao je tišinu, dok su se pogledi gostiju ukopali u stol prepun sarme, francuske salate i kolača. Miris bora i svježe pečenih kiflica više nije mogao prikriti gorčinu u zraku. Bio je Badnjak, večer koja je trebala biti sveta, a ja sam sjedio između dvije žene koje su mi značile sve – moje majke Ankice i moje supruge Lejle.
Lejla je šutjela, ruke stisnute u krilu, oči prikovane za tanjur. Moja sestra Ivana pokušavala je promijeniti temu, ali majka nije popuštala. “Sve se promijenilo otkad si ti došla! Moj sin više ne dolazi kući, ne slavi s nama kao prije! Što si mu to napravila?”
Osjetio sam kako mi srce lupa u grlu. Svi su čekali moj odgovor. Otac je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. Znao sam da ga boli, ali nikad nije imao snage suprotstaviti se majci. S druge strane, Lejla je bila sve što sam želio – nježna, pametna, drugačija. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu; ona iz Sarajeva, ja iz malog mjesta kraj Osijeka. Ljubav nam je bila jednostavna dok nismo odlučili zajedno graditi život.
“Mama, molim te…” pokušao sam smiriti situaciju, ali ona je već bila prešla granicu.
“Ne! Dosta mi je šutnje! Ova žena te odvukla od nas! Nisi više isti! Gdje su naši običaji? Gdje je tvoja vjera?”
Lejla je tada prvi put podigla pogled. U njezinim očima vidio sam bol i poniženje. “Gospođo Ankice, nikad nisam željela da se osjećate manje važnom. Samo želim biti dio vaše obitelji.”
Majka je odmahnula rukom. “Ti nikad nećeš biti dio naše obitelji! Nikad!”
Tada sam prvi put osjetio pravu nemoć. Cijeli život učili su me da poštujem roditelje, da obitelj dolazi prije svega. Ali što kad obitelj postane zatvor? Kad ljubav prema ženi znači izdaju prema majci?
Te noći nisam mogao spavati. Lejla je plakala u drugoj sobi, a ja sam sjedio u kuhinji i gledao u hladnu šalicu kave. Otac je došao tiho, sjeo nasuprot mene.
“Sine… znaš da tvoja majka nije loša žena. Samo se boji. Boji se da će te izgubiti.”
“Ali tata, zar nije vrijeme da shvati da sam odrastao? Da imam pravo birati svoj život?”
Otac je slegnuo ramenima. “To ti ne mogu reći. Znaš kakva je ona.”
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Lejla i ja smo otišli ranije nego što smo planirali. U autu nije bilo riječi. Kad smo stigli kući u Zagreb, Lejla me pogledala kroz suze.
“Ne mogu više ovako, Dario. Ne mogu biti kriva za tvoj bol svaki put kad odemo tvojima. Volim te, ali ne želim živjeti između dva svijeta koji me ne prihvaćaju.”
Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao dijete koje mora birati između mame i tate nakon razvoda – samo što su sada ulozi još veći.
Prolazili su tjedni. Majka mi nije slala poruke, otac bi povremeno nazvao i pitao kako sam. Ivana mi je slala slike nećaka i pitala kad ćemo doći opet. Lejla se povukla u sebe; radila je duže, izbjegavala razgovore o mojoj obitelji.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli ostatke pizze, Lejla je tiho rekla: “Dario, ako želiš otići svojoj mami za Uskrs – idi sam. Ja ne mogu više tamo gdje me ne žele.”
Te riječi su me pogodile jače nego sve majčine optužbe. Znao sam da gubim nešto dragocjeno – ili ženu koju volim ili obitelj koja me odgojila.
Pokušao sam razgovarati s majkom telefonom.
“Mama, molim te… Lejla te voli. Zašto ne možeš prihvatiti da sam sretan s njom?”
“Sretan? Jesi li stvarno sretan kad si morao napustiti sve što jesi? Sine moj, ona nije kao mi! Nikad neće biti!”
“Ali mama, zar nije važno da volimo jedno drugo? Zar nije to smisao svega?”
S druge strane čuo sam samo tišinu.
Te noći odlučio sam napisati pismo majci. Pisao sam o tome koliko mi znači obitelj, ali i koliko volim Lejlu; kako ne želim birati između njih, ali ako moram – birat ću svoj život i svoju sreću.
Nisam dobio odgovor.
Godinu dana kasnije, Božić smo slavili sami – Lejla i ja, uz malu jelku i skromnu večeru. Bilo je tiho, ali mirno. U srcu mi je ostala rana koja još nije zacijelila.
Ponekad se pitam: Je li moguće pomiriti dva svijeta koja se uporno odbijaju spojiti? Koliko vrijedi sreća kad dolazi uz cijenu gubitka onih koje si nekad zvao domom?