Između dvije žene: Moj muž, njegova majka i ja – Brak na rubu ponora

“Opet si bio kod nje, zar ne?” – moj glas je drhtao dok sam gledala Dinu kako skida kaput i tiho ga vješa na vješalicu. Nije mi ni pogledao u oči. “Ma, Amra, nije to ništa… Samo sam svratio na ručak, znaš da mama voli kad dođem.” Osjetila sam kako mi se srce steže. Nije to bio prvi put da sam ga uhvatila kako potajno odlazi kod svoje majke na ručak, ali ovaj put je bilo drugačije. Ovaj put sam znala da nešto nije u redu.

Sjedila sam za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu juhu koju sam s ljubavlju pripremila. U glavi mi je odzvanjalo sve što mi je svekrva, gospođa Ljiljana, znala reći: “Nijedna žena ne može nahraniti mog sina kao ja.” Uvijek je bila prisutna, uvijek je znala bolje. Kad smo se tek vjenčali, trudila sam se biti savršena snaha – donosila joj kolače, pitala za recepte, čak joj pomagala oko cvijeća. Ali nikad nisam bila dovoljno dobra.

Dino je bio njezin mezimac. Njegov otac je rano umro, a ona ga je podizala sama. Razumijem ja to, ali zar to znači da ja nikad neću biti na prvom mjestu? Zar ću uvijek biti druga žena u njegovom životu?

Te večeri nisam mogla zaspati. Dino je ležao pored mene, okrenut leđima. U mraku sam šaptala: “Zašto mi to radiš? Zar ti nisam dovoljna?” Ali odgovora nije bilo.

Sljedećih dana napetost je rasla. Svaki put kad bi zazvonio njegov mobitel i na ekranu se pojavilo “Mama”, osjetila bih knedlu u grlu. Počela sam ga ispitivati gdje ide, s kim se nalazi, kad će se vratiti. On bi samo odmahnuo rukom: “Ne dramatiziraj, Amra. To ti je samo moja mama.”

Jednog popodneva, dok sam slagala veš, zazvonio je telefon. Bila je to Ljiljana. “Amra, znaš li ti da Dino ne jede kod kuće? Sav je smršavio! Dođi ti sutra kod mene pa ću ti pokazati kako se pravi prava sarma.” Osjetila sam kako mi krv vrije. “Hvala, Ljiljana, ali mislim da znam skuhati sarmu,” odgovorila sam kroz zube.

Nisam mogla više izdržati. Te večeri sam odlučila razgovarati s Dinom. Sjela sam nasuprot njega dok je gledao utakmicu na televiziji.

“Dino, moramo razgovarati. Osjećam se kao da te gubim. Kao da više nisi moj muž nego njezin sin. Ne mogu više ovako.”

Pogledao me zbunjeno, pa slegnuo ramenima: “Amra, pretjeruješ. Mama je sama, treba me. Ti si mi žena, ali ona mi je majka. Zar ti ne bi isto napravila za svog sina?”

“Ali ja sam tvoja žena! Zar ne vidiš koliko me boli kad te nema? Kad jedeš kod nje umjesto sa mnom? Kad ona stalno komentira kako ništa ne radim dobro?”

Dino je šutio. U tom trenutku sam shvatila da se borim protiv duha koji nikad neće nestati – protiv njegove odanosti majci koja nikad nije naučila pustiti ga.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam izbjegavati zajedničke večere, sve više vremena provodila sam kod prijateljice Mirele ili s kolegicama na poslu. Mirela me jednom upitala: “Zašto mu jednostavno ne kažeš da bira – ti ili ona?” Ali znala sam da to nije rješenje. Dino nije loš čovjek. Samo je zarobljen između dvije žene koje ga vole na različite načine.

Jedne subote odlučila sam otići kod Ljiljane i otvoreno razgovarati s njom. Skupljala sam hrabrost cijelim putem do njezinog stana u Novom Zagrebu. Otvorila mi je vrata s osmijehom: “Amra! Baš si mi draga što si došla! Dino mi je rekao da si malo nervozna ovih dana…”

Sjela sam za stol i gledala je ravno u oči: “Ljiljana, želim biti iskrena s vama. Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra za vašeg sina. Kao da stalno moram dokazivati da ga volim i brinem o njemu. Znam koliko vam znači, ali meni znači isto toliko. Možemo li pokušati pronaći način da obje budemo dio njegovog života bez natjecanja?”

Njezin osmijeh je nestao. Prvi put sam vidjela suze u njezinim očima: “Znaš, Amra… Kad mu je otac umro, Dino je bio sve što imam. Bojim se ostati sama. Bojim se da ću ga izgubiti ako mu ti postaneš važnija od mene.” U tom trenutku sam shvatila – njezina ljubomora nije bila zloća nego strah.

Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja ali i tuge. Dino me dočekao zabrinut: “Gdje si bila?” Sjela sam pored njega i ispričala mu sve što smo Ljiljana i ja razgovarale.

“Dino, tvoja mama te voli i treba te, ali i ja te trebam. Ne želim birati između vas dvoje, ali želim da znaš koliko me boli kad osjećam da nisam tvoja prva obitelj.” On me zagrlio prvi put nakon dugo vremena: “Žao mi je, Amra… Nisam shvatio koliko te povređujem. Pokušat ću biti bolji muž – ali molim te, imaj razumijevanja za moju mamu. Ona nema nikoga osim mene.”

Od tog dana stvari su se polako počele mijenjati. Više smo razgovarali, zajedno smo išli kod Ljiljane na ručak, a ona je počela cijeniti moj trud oko Dina i našeg doma. Nije bilo lako – još uvijek ima dana kad osjetim ljubomoru ili nesigurnost – ali naučila sam da ljubav nije natjecanje.

Ponekad se pitam: Koliko žena u Bosni i Hrvatskoj živi istu ovu priču? Koliko nas pokušava pronaći ravnotežu između ljubavi prema mužu i poštovanja prema njegovoj majci? Možemo li ikada biti dovoljno dobre – ili samo trebamo naučiti biti dovoljno dobre sebi?