Pet godina sam uzdržavala muža – danas sam prvi put tražila pomoć. Je li ovo kraj naše ljubavi?
“Jesi li sigurna da ti treba baš sada?” Ivanov glas bio je tih, ali u njemu sam osjetila nešto što me zaboljelo više od bilo koje riječi – sumnju, možda čak i prezir. Stajala sam nasred naše male kuhinje u Novom Zagrebu, držeći u ruci račun za struju koji je već drugi mjesec čekao na plaćanje. Ruke su mi drhtale, ali nisam znala je li to od bijesa ili srama.
Pet godina. Toliko sam ja bila ta koja je nosila sve na svojim leđima. Kad je Ivan izgubio posao u brodogradilištu, rekla sam mu: “Ne brini, ljubavi, proći će i ovo.” Nisam ni slutila koliko će to trajati. Prvo su bili dani, pa tjedni, pa mjeseci. On je pokušavao – ili sam barem tako vjerovala – ali svaki razgovor završavao bi njegovim uzdahom i rečenicom: “Nema posla za mene, Ana.”
Moja mama, Ružica, nikad nije skrivala što misli. “Nije ti on za tebe, kćeri. Muškarac mora biti oslonac.” Svađale smo se zbog toga, a ja bih joj uvijek odgovarala: “Nije sve u novcu, mama! Ljubav je važnija!” Danas više nisam bila sigurna.
“Ivane, molim te… Samo ovaj mjesec. Znam da imaš nešto sa strane od onih povremenih poslova. Ja više ne mogu sama.” Glas mi je zadrhtao. On me pogledao kao da sam ga izdala.
“Znaš da bih ti dao sve da imam. Ali… nije lako biti muškarac koji ne može uzdržavati svoju obitelj. Ti si uvijek bila jača od mene.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela plakati pred njim, ali nisam mogla zaustaviti taj val tuge i razočaranja. “Nije stvar u tome tko je jači, Ivane! Stvar je u tome da više ne mogu sama!”
Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Jarunu. Bio je duhovit, pun života, uvijek spreman pomoći svakome. Tada sam vjerovala da ćemo zajedno moći sve. Ali život nije film. Kad su došle nevolje, ostala sam sama na prvoj crti.
Moja sestra Marija često mi je govorila: “Ana, ne možeš ti biti i muž i žena u kući. Moraš mu dati do znanja što ti treba.” Ali kako reći čovjeku kojeg voliš da te guši njegova nemoć?
Te večeri nisam mogla zaspati. Ivan je sjedio u dnevnoj sobi, gledao televiziju bez zvuka. U jednom trenutku čula sam ga kako potiho govori: “Možda bi ti bilo bolje bez mene…”
Ustala sam iz kreveta i sjela kraj njega. “Ne želim da odeš, Ivane. Samo želim da budemo partneri. Da znam da mogu računati na tebe kad mi je teško.”
On je šutio dugo, a onda rekao: “Znaš li kako je teško svaki dan gledati te kako se mučiš zbog mene? Kako da ti pomognem kad ni sebi ne mogu pomoći?”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Shvatila sam da nije stvar samo u novcu – već u ponosu, u osjećaju vrijednosti koji mu je život oduzeo kad je ostao bez posla.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Mama me zvala svaki dan: “Jesi li dobro? Trebaš li doći kod mene?” Odbijala sam – nisam htjela priznati poraz.
Jednog popodneva vratila sam se ranije s posla i zatekla Ivana kako sjedi za stolom s papirima razbacanim svuda oko sebe. “Što radiš?” pitala sam oprezno.
“Prijavljujem se za posao čuvara u školi na Knežiji. Nije puno, ali možda će biti dovoljno za početak.” Pogledao me s nadom koju nisam vidjela godinama.
Prišla sam mu i zagrlila ga. “Nije važno koliko je plaća, Ivane. Važno mi je da pokušavaš. Da si tu sa mnom.”
Te noći prvi put nakon dugo vremena zaspali smo zagrljeni.
Ali problemi nisu nestali preko noći. Računi su se gomilali, a Ivanov novi posao bio je tek privremeni spas. Moji prijatelji su šaptali iza leđa: “Zašto ga ne ostavi? Mogla bi bolje sama.” Nisam im zamjerala – ni sama više nisam bila sigurna što želim.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli juhu iz vrećice jer za više nismo imali novca, Ivan me pogledao i rekao: “Znaš li ti koliko te volim? Zbog tebe još uvijek pokušavam biti bolji čovjek.”
Osjetila sam kako mi srce puca od tuge i ponosa istovremeno.
Danas, dok pišem ove riječi, još uvijek ne znam hoće li naš brak preživjeti ovu krizu. Ali znam jedno – ljubav nije uvijek dovoljna ako nema uzajamnog poštovanja i podrške.
Ponekad se pitam: Je li ljubav vrijedna tolikih žrtava? Ili postoji trenutak kad treba reći – dosta je bilo?
Što vi mislite? Gdje vi povlačite granicu između ljubavi i vlastite sreće?