Izbačena iz sopstvenog života: „Nisi majka, već prokletstvo“ – Moj pad i borba za sina

„Marina, izlazi van! Ne želim te više vidjeti u ovom stanu! Sve je ovo tvoja krivnja! Da nisi takva kakva jesi, naš sin bi bio zdrav!”

Te riječi, izgovorene u ponoćnom mraku, još uvijek mi odzvanjaju u ušima. Stajala sam bosa na hladnim pločicama hodnika, dok je Ivan, moj muž, tresao vratima i bacao moje stvari niz stepenice. Naš sin, mali Filip, plakao je iz svoje sobe, ali nisam smjela ni da mu priđem. Srce mi se cijepalo dok sam gledala kako mi život nestaje pred očima.

Nisam imala gdje. Moja majka, Jasna, već godinama nije razgovarala sa mnom jer sam „izabrala pogrešnog čovjeka“. Sestra Ana živi u Njemačkoj i ima svoj život. Prijateljice? Kad si žena koju muž izbaci na ulicu, svi te gledaju kao da si sama to zaslužila. U Sarajevu, gdje svi sve znaju, sramota se širi brže od požara.

Prvo sam prespavala u haustoru. Drhtala sam od zime i straha. Ujutro sam otišla kod tetke Mirele na Ilidžu. Otvorila mi je vrata s nevjericom: „Marina, šta ti se desilo? Gdje ti je Filip?“ Nisam mogla govoriti. Samo sam plakala. Ona me primila, ali već nakon tri dana počela je šaptati na telefon sa svojom kćerkom: „Ne znam šta da radim s njom… Ivan kaže da je poludjela…“

Ivan je svima pričao da sam ja kriva što je Filip dobio dijabetes. Da sam ga loše hranila, da sam ga stresirala svojim „histerijama“. Ljudi su mu vjerovali. On je bio ugledni arhitekt, ja „samo“ učiteljica na zamjeni. Kad sam pokušala nazvati školu i objasniti zašto ne dolazim na posao, ravnateljica mi je rekla: „Marina, razumijem te kao žena, ali znaš kako to izgleda pred djecom i roditeljima… Možda je bolje da uzmeš neplaćeno.“

Svaki dan sam išla pred zgradu i čekala da vidim Filipa. Jednom me Ivan zatekao i prijetio policijom: „Ako se još jednom pojaviš ovdje, prijavit ću te za uznemiravanje!“ Komšinica Senada mi je dobacila: „Nije ni čudo što te izbacio…“

Jedne večeri, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade i gledala svjetla Filipove sobe, prišla mi je starija žena – baka Zora iz trećeg ulaza. Sjela je pored mene i tiho rekla: „Nemoj odustati od svog djeteta. Ja sam prije 40 godina prošla isto… Muž me izbacio jer nisam mogla roditi sina. Svi su mu vjerovali. Ali ja sam se borila.“

Te riječi su mi dale snagu. Počela sam tražiti pomoć. Prvo sam otišla u Centar za socijalni rad. Socijalna radnica me gledala preko naočala: „Gospođo Marina, imate li gdje stanovati? Imate li stalni posao? Znate li da sudovi rijetko daju skrbništvo majci bez stalnih prihoda?“

Nisam imala ništa osim ljubavi prema svom djetetu.

Počela sam čistiti stanove po gradu. Svaki dinar sam štedjela za advokata. Prijateljica iz srednje škole, Lejla, javila mi se nakon što je čula šta mi se dogodilo: „Znam jednog dobrog advokata, nije skup…“

Prvi put kad sam vidjela Filipa nakon dva mjeseca, bio je blijed i mršaviji. Ivan nije htio da ga zagrlim: „Ne pravi scenu pred djetetom!“ Filip me gledao velikim očima: „Mama, kad ćeš doći kući?“ Nisam imala odgovor.

Advokatica Sanja mi je rekla: „Moramo dokazati da si sposobna brinuti o djetetu. Da imaš gdje živjeti i da nisi opasna po njega.“

Opasna? Ja? Ja koja bih život dala za njega?

Počela sam iznajmljivati sobu kod jedne starije gospođe u Novom Sarajevu. Radila sam dan i noć. Svaki slobodan trenutak koristila sam da pišem molbe sudu, molbe Centru za socijalni rad, molbe školi da mi dozvole kontakt s Filipom.

Ivan je slao poruke: „Odustani Marina! Nisi ti majka! Ti si prokletstvo za ovo dijete!“

Jedne noći sanjala sam Filipa kako me zove: „Mama, spasi me!“ Probudio me vlastiti vrisak.

Na sudu su me ispitivali kao kriminalca. Ivanov advokat je tvrdio da sam nestabilna, da imam napade bijesa, da sam zanemarivala dijete. Donijela sam sve medicinske nalaze koji su dokazivali suprotno. Donijela sam slike iz vrtića gdje Filip sjedi u mom krilu i smije se.

Sudac me gledao umorno: „Gospođo Marina, znate li koliko ovakvih slučajeva imamo svaki dan? Djeca pate najviše.“

Nakon šest mjeseci borbe dobila sam pravo na viđanje Filipa dva puta tjedno pod nadzorom socijalne radnice. Prvi put kad smo se sreli u toj hladnoj sobi Centra za socijalni rad, Filip mi je potrčao u zagrljaj i šapnuo: „Mama, volim te.“

Plakala sam cijelu noć nakon toga.

Danas još uvijek živim u tuđoj sobi i čistim tuđe stanove. Još uvijek se borim za skrbništvo nad sinom. Ljudi me i dalje ogovaraju po mahali – kažu da sam luda, da nisam dobra majka jer nemam svoj stan ni muža.

Ali svaki put kad pogledam Filipa u oči i kad mi kaže: „Mama, nemoj nikad otići“, znam da vrijedim više od svih njihovih riječi.

Pitam vas – koliko još žena mora proći kroz ovo? Koliko nas mora biti izbačeno iz vlastitog života prije nego što nas neko čuje?