Kad se sin udalji: Ispovijest majke iz Sarajeva

“Emire, jesi li dobro? Javi se, molim te…” – moj glas drhti dok ostavljam još jednu poruku na njegovom WhatsAppu. Već treći dan zaredom gledam u ekran mobitela, čekajući onu zelenu kvačicu, znak da je pročitao. Ništa. Samo tišina koja para srce.

Sjedim za kuhinjskim stolom u našem stanu na Grbavici, gledam kroz prozor kako kiša ispire prašinu s ulica Sarajeva. Sve je isto kao i prije, osim što njega više nema. Emir je bio moje jedino dijete, moj ponos i moja radost. Otkako mu je otac poginuo na Trebeviću ’93., sve sam snage uložila da ga izvedem na pravi put. Nije bilo lako – ni njemu ni meni. Ali uspjeli smo. Završio je fakultet, zaposlio se, oženio Lejlu, djevojku iz Novog Sarajeva. I onda – Njemačka. “Mama, to je prilika života!” govorio je, a ja sam se smiješila iako mi se srce kidalo.

Sjećam se posljednje večeri prije nego što su otišli. Sjedili smo za stolom, jeli baklavu koju sam napravila samo za njega. “Nemoj plakati, mama,” rekao je tiho, “doći ću čim skupim godišnji.” Lejla je šutjela, gledala u tanjir. Osjetila sam tada da nešto nije u redu, ali nisam htjela kvariti trenutak.

Prvih mjeseci javljao se svaki dan. Slali su slike iz Minhena: on ispred zgrade firme, ona u parku s novim prijateljicama. Pitala sam ga kako mu je na poslu, kako se snalazi s jezikom. “Super je, mama!” odgovarao bi uvijek veselo. A onda su poruke postale rjeđe. Pozivi kratki, usputni. “Nemam vremena sada, mama, žurim na posao.” Ili: “Lejla i ja idemo kod prijatelja.” Počela sam osjećati da gubim sina.

Jedne večeri, dok sam slagala njegovu staru odjeću u ormaru, naišla sam na njegovu dječju majicu s Dinamovim grbom. Sjetila sam se kako smo zajedno išli na utakmice, kako mi je stiskao ruku kad bi Dinamo dao gol. Suze su mi navrle same od sebe. “Gdje si sada, sine moj? Jesi li sretan? Jesi li zaboravio svoju majku?”

Moja sestra Azra pokušava me utješiti: “Ma pusti ga, Sabina! Mladi su, imaju svoj život. Ne možeš ga vezati za sebe.” Ali ona ne zna kako je to kad ti dijete ode preko granice i ne javlja se danima. Ne zna kako boli kad ti vlastito dijete postane stranac.

Jednog dana skupila sam hrabrosti i nazvala Lejlu. “Lejla, dušo, kako ste? Kako je Emir?” Čula sam nelagodu u njenom glasu: “Dobro smo, teta Sabina… Emir puno radi, često je umoran.” Osjetila sam zid između nas. Nije me pitala kako sam ja. Nije mi ponudila da razgovaram s njim. Samo hladnoća.

Počela sam preispitivati sebe. Jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li ga gušila svojom ljubavlju? Možda sam trebala pustiti da odraste ranije, da nauči biti samostalniji. Možda sam previše očekivala od njega – da mi bude sve što mi je muž bio, prijatelj i oslonac.

Jedne noći sanjala sam ga: stoji na peronu sarajevske željezničke stanice, maše mi i smiješi se. Probudila sam se uplakana i shvatila da ga možda više nikada neću vidjeti onakvog kakav je bio – mog dječaka koji trči prema meni raširenih ruku.

Dani prolaze sporo. Komšinica Fadila me gleda sažaljivo kad me vidi na stepenicama: “Javio li ti se Emir?” Samo odmahujem glavom i smiješim se lažno. U džamiji me žene tapšu po ramenu: “Bit će sve dobro, Sabina.” Ali nitko ne zna koliko boli ova tišina.

Jednog popodneva odlučila sam mu napisati pismo – pravo pismo, ne poruku ili e-mail. Pisala sam mu o svemu: o tome kako mi nedostaje njegov smijeh u kući, kako mi fali kad me zagrli prije spavanja i kaže: “Laku noć, mama.” Pisala sam mu o tome kako sam ponosna na njega što je otišao za boljim životom, ali i o tome koliko me boli što me zaboravlja.

Pismo sam poslala po staroj prijateljici koja ide u Minhen kod sina. Prošlo je nekoliko sedmica bez odgovora. Počela sam gubiti nadu.

A onda, jednog jutra dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, zazvonio je telefon. Bio je to Emir.

“Mama… izvini što ti se nisam javljao… Imao sam puno posla…” Glas mu je bio tih, umoran.

“Sine moj! Samo da si dobro!” – nisam mogla sakriti suze.

“Mama… Znaš… nije lako ovdje… Sve je drugačije… Lejla i ja se svađamo često… Fali mi Sarajevo… Fališ mi ti… Ali ne znam kako da ti to kažem a da te ne rastužim…”

Osjetila sam kako mi srce puca i liječi se u isto vrijeme.

“Sine moj,” rekla sam kroz suze, “samo mi se javi ponekad. Ne tražim ništa drugo. Samo da znam da si dobro.”

Nakon tog razgovora ništa više nije bilo isto – ali ni potpuno izgubljeno. Naučila sam pustiti ga malo više nego prije. Naučila sam voljeti ga izdaleka.

I sada često sjedim sama u kuhinji i pitam se: Je li ovo cijena roditeljske ljubavi? Da li djeca moraju otići daleko da bi pronašla sebe – a roditelji ostanu sami sa svojim uspomenama?

Šta vi mislite – gdje prestaje briga a počinje sloboda? Jesmo li mi roditelji krivi što djeca odlaze ili je to samo život?