Nestala sjena mog sina: Priča o tajnama, ljubavi i boli

“Gospođo Ivana, molim vas, recite mi gdje je Adnan!”

Nisam ni stigla skinuti kaput kad su mi te riječi proparale srce. Na pragu je stajala djevojka, crvenih očiju, drhtavih ruku, u poderanoj jakni. Kiša joj je slijevala kosu niz lice, a u pogledu joj je bila panika koju nisam mogla ignorirati. “Tko si ti?” upitala sam, iako sam već osjećala da će mi odgovor promijeniti život.

“Ja sam Lejla… Adnanova zaručnica. Nestao je prije dva tjedna. Rekao mi je da će doći do vas, ali… više ga nema. Nitko ga nije vidio. Policija ne radi ništa!”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moj sin, moj Adnan, nestao? Nisam ga vidjela od onog dana kad smo se posvađali zbog njegovog posla. Rekao mi je da ne razumijem njegove snove, a ja sam mu odgovorila da ne razumijem ni njega. Vrata su zalupila za njim i od tada – tišina.

Lejla je ušla u kuću kao da traži spas. Sjela je na rub kauča, stisnula šake i gledala me kao posljednju nadu. “Zašto mi nikad nije rekao za tebe?” pitala sam tiho.

“Bojao se vaše reakcije. Rekao je da ste strogi, da ne volite iznenađenja. Ali voljeli smo se…”

Sjedila sam nasuprot nje, osjećajući kako mi se grlo steže. U glavi su mi odzvanjale riječi: nestao, zaručnica, policija ne radi ništa. U tom trenutku nisam znala što više boli – činjenica da mi je sin nestao ili spoznaja koliko ga zapravo ne poznajem.

Sljedećih dana Lejla i ja postale smo saveznice. Zajedno smo obilazile Adnanove prijatelje – Edina iz srednje škole, Mirnu s faksa, čak i njegovog bivšeg šefa iz one IT firme u Sarajevu gdje je radio prošle zime. Svi su slegali ramenima, izbjegavali pogled ili šutjeli predugo prije nego što bi rekli: “Ma sigurno je negdje otišao, znaš kakav je on – uvijek sanjar.” Ali ja sam znala da ovo nije samo još jedan njegov hir.

Jedne večeri, dok smo Lejla i ja sjedile za kuhinjskim stolom, ona je iz džepa izvukla zgužvani papir. “Našla sam ovo u njegovoj jakni,” rekla je tiho. Bio je to račun iz kafane “Stari most” u Mostaru, od prije deset dana. Srce mi je preskočilo – Mostar? Što bi moj sin radio tamo?

Nazvala sam brata, Amira, koji živi u Mostaru. “Amire, molim te, pitaj po gradu za Adnana. Ne pitaj ništa, samo pitaj.” Osjetila sam kako mu glas podrhtava kad je rekao: “Ivana, znaš da ću učiniti sve za tebe.”

Noći su postale duže. Nisam spavala; sjedila bih uz prozor i gledala u praznu ulicu. Moj muž Dario pokušavao me smiriti: “Možda mu treba vremena. Znaš kakva su djeca danas.” Ali nisam mogla vjerovati u to. Osjećala sam da nešto nije u redu.

Jednog jutra zazvonio je telefon. Amir je bio na liniji: “Ivana… netko ga je vidio u Starom mostu s nekim muškarcem. Kažu da su se svađali.”

Lejla i ja odmah smo krenule za Mostar. Putovanje autom bilo je mučno; šutjele smo većinu puta, svaka izgubljena u svojim mislima. Kad smo stigle do kafane, vlasnik nas je pogledao sumnjičavo: “Adnan? Bio je ovdje s nekim starijim čovjekom… Mislim da ga zovu Hasan. Otišli su zajedno prema Neretvi.”

U tom trenutku Lejla se slomila: “Ivana, što ako mu se nešto dogodilo? Što ako ga više nema?” Zagrlila sam je kao vlastitu kćer i prvi put osjetila koliko mi znači ta djevojka koju sam tek upoznala.

Vratile smo se kući praznih ruku i još praznijih srca. Dani su prolazili u magli – policija nas je ignorirala, prijatelji su šutjeli, a obitelj počela šaptati iza leđa: “Možda ga je Ivana previše pritiskala… Možda ga je Dario tjerao na posao koji nije volio…”

Jedne večeri pronašla sam staru kutiju s Adnanovim stvarima – crteži iz djetinjstva, pisma koja nikad nisam pročitala, dnevnik iz srednje škole. Otvorila sam ga drhtavim rukama i počela čitati:

“Mama ne razumije moje snove. Tata želi da budem netko drugi. Ponekad poželim nestati samo da vidim hoće li me tražiti ili će im biti lakše bez mene…”

Suze su mi kapale po papiru dok sam shvaćala koliko sam bila slijepa za njegove potrebe i strahove.

Nekoliko dana kasnije zazvonio je mobitel – nepoznat broj.

“Mama?”

Glas koji nisam čula tjednima bio je slab, ali živ.

“Adnane! Gdje si? Što se dogodilo?”

“Ne mogu još doći kući… Moram nešto riješiti s Hasanom. Obećavam da ću se vratiti čim budem mogao. Volim te.”

Veza se prekinula prije nego što sam uspjela išta reći.

Lejla me gledala s nadom u očima: “Znači živ je? Vratit će se?”

Nisam znala što reći. Srce mi je bilo ispunjeno olakšanjem i novim strahom – što to moj sin mora riješiti? Tko je Hasan? Zašto nam ništa nije rekao?

Dani su prolazili sporo; svaka poruka na mobitelu bila je nada i prijetnja istovremeno. Počela sam razgovarati s Darijom o svemu što smo skrivali jedno od drugoga – o njegovim očekivanjima od Adnana, o mojim strahovima da ću izgubiti sina ako mu dopustim da bude svoj.

Jedne noći Lejla mi je priznala: “Ivana, trudna sam. Nisam mu stigla reći… Bojim se što će biti kad se vrati. Bojim se što ćete vi reći.” Zagrlila sam je bez riječi; osjećala sam samo beskrajnu tugu i ljubav prema toj djevojci koja nosi dio mog sina.

Prošlo je još nekoliko tjedana prije nego što se Adnan pojavio na vratima – mršaviji, umorniji, ali živ. Hasan se ispostavio kao njegov biološki otac za kojeg nikad nisam imala snage reći mu istinu; Adnan ga je pronašao slučajno i otišao tražiti odgovore koje mu ja nisam mogla dati.

Sjedili smo svi zajedno za stolom – ja, Dario, Lejla i Adnan – prvi put iskreno razgovarajući o svemu što nas boli i razdvaja.

Danas znam da nikad ne možemo potpuno poznavati one koje volimo; možemo ih samo voljeti dovoljno jako da ih pustimo da pronađu sebe.

Ponekad se pitam: Jesmo li ikada spremni čuti istinu o onima koje volimo ili biramo živjeti u iluziji dok nas život ne natjera na buđenje?