Sjena nad našom obitelji: Kada je nepovjerenje ušlo u naš dom
“Nije on tvoj sin, Dario! Pogledaj ga dobro!” Stjepanove riječi odzvanjale su kuhinjom kao udar groma. Zastala sam s nožem u ruci, rezala sam kruh za doručak, a sada mi se ruka tresla. Dario je šutio, gledao u stol, a Filip je u dnevnoj sobi slagao Lego kocke, nesvjestan oluje koja se spremala.
“Stjepane, molim te…” pokušala sam smiriti situaciju, ali on je samo odmahnuo rukom. “Ne pravite me budalom! Svi u selu pričaju. Dječak ima plave oči, a ni ti ni Dario nemate. Kako to objašnjavaš?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nikada nisam ni pomislila da bi itko mogao posumnjati u moju vjernost. Dario je napokon podigao pogled prema meni, a u njegovim očima vidjela sam nešto što me zaboljelo više od Stjepanovih riječi – sumnju.
“Jelena… ima li istine u tome?” pitao je tiho.
“Dario! Kako možeš? Znaš da te volim! Filip je tvoj sin!” glas mi je zadrhtao, ali nisam plakala. Nisam smjela pred Stjepanom.
Tog dana ništa više nije bilo isto. Dario je postao povučen, šutljiv. Filip je osjećao napetost i počeo me ispitivati zašto tata više ne dolazi po njega u vrtić. Stjepan je svakodnevno dolazio, sjedio za stolom i gledao me kao da sam uljez u vlastitoj kući.
Moja sestra Ivana pokušavala me utješiti preko telefona: “Jelena, znaš kakvi su naši ljudi. Pusti ih da pričaju! Dario će shvatiti istinu.”
Ali dani su prolazili, a Dario nije pitao ništa, nije me zagrlio, nije mi rekao da me voli. Samo tišina i hladnoća između nas.
Jedne večeri, dok sam spremala Filipovu pidžamu, naišla sam na Darija kako sjedi na krevetu i gleda stare slike na mobitelu. “Hoćeš li razgovarati sa mnom?” upitala sam ga.
“Ne znam što da mislim, Jelena. Znaš li koliko boli kad ti vlastiti otac kaže da ti dijete možda nije tvoje?”
Sjela sam pored njega i uzela ga za ruku. “Znam da boli. Ali ja nisam ništa skrivila. Ako želiš DNK test, napravit ćemo ga. Samo mi reci da mi vjeruješ dok čekamo rezultate.”
Nije odgovorio.
Sljedećih tjedan dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Filip je postajao sve povučeniji, a ja sam osjećala da gubim i muža i sina. U selu su počele kružiti glasine – tko zna tko joj dolazio kad je Dario bio na poslu u Njemačkoj? Moja majka me molila da dođem k njima u Mostar dok se sve ne smiri, ali nisam htjela bježati.
Na dan DNK testa, Dario i ja smo šutjeli cijelim putem do Sarajeva. U čekaonici sam gledala druge parove – neki su se držali za ruke, neki su plakali. Ja sam samo željela da ovo završi.
Rezultati su stigli nakon deset dana. Dario ih je otvorio prvi. Čitala sam mu lice – nevjerica, olakšanje, sram.
“Filip je moj sin,” rekao je tiho.
Suza mi je skliznula niz obraz, ali nisam plakala od sreće – plakala sam od umora i tuge zbog svega što smo prošli.
Stjepan nije došao nekoliko dana. Kad se napokon pojavio, donio je Filipu čokoladu i meni cvijeće iz vrta. “Oprosti, snaho… Nisam trebao sumnjati. Samo… znaš kakav sam – bojao sam se za sina.”
Nisam znala što reći. Oprostila sam mu, ali nešto se slomilo u meni tog ljeta.
Dario se trudio popraviti stvari – vodio me na izlete do Jadrana, kupovao mi cvijeće, pisao poruke dok je bio na poslu. Ali povjerenje koje je jednom nestalo teško se vraća.
Filip je opet bio nasmijan dječak, ali ponekad bi me pitao: “Mama, zašto si ti plakala onaj dan kad smo išli kod doktora?”
“Zato što te volim najviše na svijetu,” odgovarala bih i grlila ga čvrsto.
Ponekad noću ležim budna i pitam se – koliko vrijedi istina ako zbog nje izgubiš mir? Je li ljubav dovoljna da preživi sumnju? Što biste vi učinili na mom mjestu?