Moja kćerka ne ide na more, ali novac za putovanje se ipak traži – Priča o nepravdi u porodici
“Zašto uvijek samo on? Zašto, mama?” viknula sam kroz suze dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stežući u ruci novčanik. Moja majka, Marija, sjedila je za stolom, mirno pijuckala kavu i gledala kroz prozor kao da me ne čuje. U kutu sobe, moj brat Ivan spuštao je pogled, a njegova supruga Sanja nervozno je prebirala po mobitelu. Moja kćerka Lana stajala je iza mene, zbunjena i povrijeđena.
“Magdalena, nemoj sad praviti scenu. Znaš da je Filip uvijek bio slabijeg zdravlja, treba mu more. Lani ste vi išli, sad je red na njega,” rekla je mama hladno, ni ne pogledavši me. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Lani smo išli svi zajedno, a sada ona želi povesti samo Filipa – Ivanovog sina – na more u Crikvenicu, dok Lana ostaje kod kuće. I to nije sve: od mene traži da platim pola troškova putovanja.
“Ali Lana nije pozvana! Zašto bih ja plaćala?” glas mi je drhtao od bijesa i poniženja. Ivan je šutio. Uvijek šuti kad treba nešto reći protiv mame. Sanja je samo slegnula ramenima.
“Tako je najbolje za sve. Nemoj komplicirati,” rekla je mama i ustala da opere šalicu. Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. Pogledala sam Lanu – njene velike smeđe oči bile su pune tuge i nerazumijevanja.
Ovo nije prvi put da se ovako osjećam. Otkako znam za sebe, mama je Ivana uvijek stavljala na pijedestal. On je bio “zlatni sin”, ja “ona koja stalno nešto prigovara”. Kad smo bili djeca, Ivan je dobivao nove bicikle, ja rabljene. On je išao na ekskurzije, meni bi uvijek nedostajalo novca za izlet. Sada se povijest ponavlja s našom djecom.
Te noći nisam mogla spavati. Lana je tiho plakala u svojoj sobi. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam pokušavala opravdati mamu pred sobom i pred Lanom: “Baka te voli, samo… znaš, Filip je mlađi…” Ali Lana više nije mala. Shvaća sve.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Ivanom nasamo. Pozvala sam ga na kavu u obližnji kafić u Sarajevu gdje živimo posljednjih deset godina.
“Ivane, znaš da ovo nije fer. Znaš da mama uvijek favorizira tebe i Filipa. Zar ti to ne smeta?” pitala sam ga tiho dok smo sjedili na terasi.
Ivan je uzdahnuo i pogledao u stranu. “Znam, ali… znaš kakva je ona. Nećeš je promijeniti. A Filip se raduje moru…”
“A Lana? Zar ona nije tvoja nećakinja? Zar nije zaslužila isto?”
Ivan je šutio. Osjetila sam kako me preplavljuje bijes, ali i tuga zbog njegove slabosti.
Vratila sam se kući odlučna da više neću šutjeti. Kad me mama nazvala da pita kad ću joj donijeti novac za putovanje, rekla sam joj: “Neću dati ni marke dok Lana ne bude pozvana kao i Filip. Ili idu oboje ili nitko.” Nastala je tišina s druge strane linije.
“Magdalena, nemoj biti tvrdoglava! Znaš da nemam novca za oboje!”
“Onda neka idu oboje sljedeće godine kad budeš imala! Dosta mi je ove nepravde!”
Spustila sam slušalicu drhteći od adrenalina. Lana me zagrlila i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osmijeh na njenom licu.
Ali tu nije bio kraj. Mama je počela zvati rodbinu – tetku Ružu iz Mostara, strica Antu iz Splita – žaleći se kako sam nezahvalna kćerka koja joj uskraćuje radost s unukom. Ubrzo su počeli stizati pozivi: “Magdalena, pa zar si morala tako? Pa znaš da Marija nema puno…”
Svi su imali razumijevanja za nju, nitko za mene i Lanu.
Jedne večeri došla mi je tetka Ruža na vrata.
“Dijete drago, znam da ti nije lako, ali pusti staricu neka uživa s Filipom…”
“A Lana? Zar ona nije vrijedna bakine ljubavi? Zar nije vrijedna mora?”
Tetka je slegnula ramenima: “Znaš kakva ti je mater…”
Te riječi su me pogodile više nego što sam očekivala. Zar smo svi osuđeni na šutnju pred nepravdom samo zato što je to “uvijek bilo tako”?
Dani su prolazili u napetosti. Mama nije zvala ni mene ni Lanu. Ivan mi se javio porukom: “Žao mi je što si sve zakomplicirala.” Sanja me blokirala na Facebooku.
Lana i ja smo otišle na izlet do Jajca autobusom. Nije bilo mora ni luksuza, ali bilo nam je lijepo – smijale smo se pod slapovima Plive, jeli sendviče na travi i pričale o svemu što nas boli.
Kad smo se vratile kući, našle smo razglednicu iz Crikvenice: “Pozdrav od bake i Filipa.” Ni riječi za Lanu.
Te noći Lana mi je rekla: “Mama, hvala što si se borila za mene.” Suze su mi navrle na oči.
Sjedim sada sama u tihoj kuhinji i pitam se: Je li vrijedilo boriti se protiv vlastite majke zbog pravde? Hoće li Lana jednog dana razumjeti koliko boli nosi ova borba? I koliko nas još ima koji šutimo pred obiteljskom nepravdom – dokle više?