Ispod površine: Tajni život mog muža
“Gdje si bio sinoć, Dario?” – pitala sam ga čim je ušao u stan, dok su mu ključevi još visjeli na prstu. Pogledao me onim svojim umornim očima, kao da ga svako pitanje boli. “Bio sam s Ivanom, znaš da radimo na onom projektu.”
Laž. Osjetila sam to u načinu na koji je izbjegavao moj pogled, u načinu na koji je skinuo jaknu i odmah otišao pod tuš. Na njegovoj košulji osjetila sam miris parfema koji nije bio moj. Sladak, cvjetni, podsjećao me na proljeće, ali i na nešto strano, nešto što ne pripada našem domu.
Nisam mu više vjerovala. Dario je uvijek bio predvidljiv, gotovo dosadan u svojoj rutini: posao, kafa s prijateljima, povremeno nogomet s Markom ili Senadom. Ali zadnjih mjeseci sve se promijenilo. Dolazio je kasno, često bez najave, a kad bih ga pitala gdje je bio, odgovarao bi kratko i nervozno. Počela sam sumnjati. Nisam mogla spavati, srce mi je lupalo svaku noć dok sam čekala da se vrata otvore.
Jedne večeri odlučila sam ga pratiti. Osjećala sam se glupo i jadno, ali nisam imala izbora. Kad je rekao da ide na sastanak s Ivanom, uzela sam jaknu i tiho izašla za njim. Pratila sam ga do tramvajske stanice, a zatim do jednog starog kafića u centru grada. Sjedio je za stolom s nekom ženom – crna kosa, crveni ruž, smijali su se kao da su sami na svijetu.
Stajala sam vani, promrzla i ponižena. Nisam imala snage ući. Vratila sam se kući i čekala ga. Kad je došao, nisam rekla ništa. Samo sam ga gledala kako skida cipele i odlazi u sobu.
Sljedećih dana postala sam opsjednuta. Provjeravala sam mu telefon kad bi zaspao, gledala poruke, ali nije bilo ničega sumnjivog. Sve je brisao. Počela sam ispitivati prijatelje, ali svi su šutjeli ili mijenjali temu.
Jednog dana odlučila sam ga pratiti opet. Ovaj put nije otišao u kafić. Ušao je u staru zgradu na periferiji grada. Čekala sam sat vremena dok nije izašao – s torbom u ruci i osmijehom na licu kakav nisam vidjela godinama.
Sljedećih dana nastavila sam ga pratiti i svaki put bi išao na isto mjesto. Srce mi je pucalo od straha i bijesa. Što ako ima drugu ženu? Djecu? Novi život?
Nisam više mogla izdržati. Jedne večeri kad je mislio da spavam, uzela sam mu ključeve i otišla do te zgrade. Srce mi je tuklo dok sam se penjala stepenicama. Na vratima nije bilo imena. Pokucala sam tiho.
Vrata mi je otvorio stariji čovjek, iznenađen mojim dolaskom.
“Tražim Darija”, rekla sam tiho.
Pogledao me zbunjeno pa se nasmiješio: “A vi ste njegova žena? Uđite.”
Ušla sam u mali stan prepun slika i knjiga. Na stolu su bile boje i kistovi.
“Dario dolazi ovdje slikati”, rekao je čovjek. “Ovdje može biti ono što jest.”
Nisam mogla vjerovati. Moj muž – slikar? Nikad nije spomenuo da voli slikati.
U tom trenutku Dario je ušao u stan. Pogledao me kao da vidi duha.
“Što radiš ovdje?” pitao je tiho.
“Pratim te već danima”, rekla sam kroz suze. “Mislila sam da imaš drugu.”
Sjeo je pored mene i uhvatio me za ruku.
“Nisam mogao reći”, šapnuo je. “Sramio sam se. Cijeli život radim ono što drugi očekuju od mene – posao koji ne volim, brak bez strasti… Ovdje mogu biti slobodan.”
Plakala sam dugo te noći. Nisam znala što me više boli – njegova tajna ili činjenica da smo postali stranci.
Sljedećih tjedana pokušali smo razgovarati. Pitala sam ga zašto mi nije rekao istinu.
“Bojao sam se da ćeš misliti da sam lud”, rekao je. “Da gubim vrijeme na gluposti.”
Shvatila sam koliko smo se udaljili jedno od drugog. Koliko malo znamo o onima koje volimo.
Dario je nastavio slikati, a ja sam pokušavala pronaći sebe u toj novoj stvarnosti. Ponekad bih mu se pridružila u ateljeu, gledala ga kako stvara svjetove koje nikad nisam poznavala.
Ali povjerenje više nije bilo isto. Svaka njegova šutnja bila je nova sumnja, svaki osmijeh podsjetnik na ono što smo izgubili.
Ponekad se pitam – jesmo li mi krivi što smo postali stranci? Ili nas život jednostavno promijeni toliko da više ne prepoznajemo ni sebe ni one koje volimo?
Što vi mislite – može li brak preživjeti ovakve tajne? Je li bolje znati bolnu istinu ili živjeti u laži?