Između četiri zida: Kad sin prerano želi osnovati svoju obitelj
“Mama, ja sam odlučio. Vjenčat ćemo se za dva mjeseca i Selma će doći živjeti s nama.” Ivanove riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam zurila u mrlju od kave na starom stolnjaku. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala pronaći pravu rečenicu, ali iz mene je izašao samo tihi uzdah.
“Ivane, sine… Jesi li siguran? Znaš kakva je situacija. Ovaj stan je već tijesan za nas troje. Kako misliš da ćemo svi stati ovdje?”
Ivan je slegnuo ramenima, pogled mu je bio tvrdoglav, ali u očima sam vidjela nesigurnost. “Mama, Selma i ja se volimo. Nema smisla čekati. Ti si nas uvijek učila da slijedimo srce. Zar ne možeš biti sretna zbog mene?”
U tom trenutku, moj mlađi sin Dario je iz svoje sobe viknuo: “Super! Još manje mjesta za mene! Hoću li sad spavati na balkonu?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Cijeli život sam pokušavala biti i otac i majka, žrtvovala sam svoje snove, radila dva posla, preskakala ručkove da bi njima bilo bolje. A sada, kad sam se ponadala da ću napokon malo odahnuti, život mi je opet bacio novi izazov.
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam kroz prozor na puste sarajevske ulice i pitala se gdje sam pogriješila. Sjećanja su mi navirala – kako sam Ivana nosila na rukama kroz snijeg do vrtića, kako smo Dario i ja plakali kad mu je otac otišao bez pozdrava, kako smo svi zajedno slavili rođendane uz jednu tortu i puno smijeha. Zar sam ih previše razmazila? Jesam li im dala previše ljubavi ili premalo granica?
Sutradan sam pozvala Selmu na kavu. Sjela je preko puta mene, nervozno vrtjela šalicu. “Snježana, znam da nije lako… Ali Ivan i ja stvarno želimo biti zajedno. Moji roditelji ne mogu nam pomoći, a vi ste uvijek bili kao druga mama za mene.”
Gledala sam tu mladu djevojku, oči joj pune nade i straha. Sjetila sam se sebe s dvadeset godina – puna snova, a tako malo sigurnosti. “Selma, nije stvar u tome da vas ne volim. Ali ovaj stan… Znaš i sama koliko je mali. Kako ćemo svi disati ovdje? Gdje ćete imati privatnost?”
Selma je šutjela, a ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela biti ona majka koja guši snove svoje djece, ali nisam više imala snage za još jedno odricanje.
Kad sam to navečer ispričala svojoj prijateljici Jasni na klupi ispred zgrade, ona me pogledala sažaljivo: “Snježana, djeca su sebična dok ne postanu roditelji. Ti si im sve dala, ali sad moraš misliti i na sebe. Ako popustiš sad, nikad nećeš imati svoj mir.”
Ali kako da mislim na sebe kad gledam Ivana kako sjedi za stolom s glavom u rukama? Kako da odbijem Selmu kad znam da nema gdje drugo? Dario me tih dana jedva pogledao u oči. “Mama, uvijek si više voljela Ivana. Sad ćeš opet sve njemu dati!” vikao je jedne večeri dok je tresnuo vratima.
“Nije istina!” povikala sam za njim, ali on me nije čuo.
Počela sam gubiti tlo pod nogama. Na poslu sam bila odsutna, šefica me pitala jesam li bolesna. Noći su mi prolazile u razmišljanju – što ako Ivan i Selma ne uspiju? Što ako se posvađaju? Što ako Dario ode od kuće jer se osjeća zapostavljeno?
Jedne večeri Ivan je došao kasno kući. Sjeo je kraj mene na kauč i tiho rekao: “Mama, znam da ti nije lako. Ali ja ne mogu više čekati. Ako ne možemo biti kod tebe, otići ćemo negdje drugo.”
Osjetila sam paniku. “Gdje ćete? Nemaš posao, Selma još studira… Kako ćete platiti stanarinu?”
Ivan je slegnuo ramenima: “Snaći ćemo se. Možda kod Selminih rođaka u Zenici dok ne nađem nešto bolje.”
Te noći sam prvi put poželjela da mogu vratiti vrijeme unatrag – da mogu biti stroža, postaviti jasnije granice, naučiti ih odgovornosti prije nego što ih život natjera na to.
Dani su prolazili u napetosti. Dario je sve više vremena provodio vani, Ivan i Selma su šaptali po kutovima stana, a ja sam osjećala kako mi ponestaje zraka.
Na kraju sam skupila hrabrost i sjela s obojicom za stol.
“Djeco,” počela sam drhtavim glasom, “volim vas oboje jednako. Ali ovaj stan nije rješenje ni za koga od nas. Ivane, ako stvarno želiš osnovati svoju obitelj, moraš naučiti kako se boriti za nju izvan ovog gnijezda. Ja ću vam pomoći koliko mogu – ali ne mogu više nositi sve sama. Dario, ti nisi manje važan jer si mlađi brat. Svi moramo naučiti živjeti jedni bez drugih prije nego što naučimo živjeti zajedno s drugima.”
Ivan je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Znam mama… Samo mi je bilo lakše sanjati nego odrasliti.”
Dario je prvi put nakon dugo vremena prišao bratu i zagrlio ga.
Te večeri sam prvi put nakon mjesec dana zaspala bez suza.
Ali još uvijek se pitam – jesam li bila previše stroga ili premalo hrabra? Je li ljubav dovoljna kad dođu teške odluke?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno pustiti djecu da padnu kako bi naučila letjeti?