Svaki vikend je rat: Ispovijest snahe koja se bori za sebe u vlastitom domu

“Opet dolaze!” prošapćem sama sebi dok gledam kroz prozor, prateći crni Passat kako se parkira ispred naše kuće. Ruke mi drhte dok pokušavam namjestiti osmijeh, onaj lažni, koji nosim svaki vikend. “Ajla, jesi li spremila pitu? Znaš da moj otac ne voli kad nije toplo na stolu!” viče Adnan iz hodnika, dok nervozno namješta kravatu. U tom trenutku osjećam kako mi srce tone. Nisam više sigurna je li to zbog Adnanovih riječi ili zbog pogleda koji ću uskoro osjetiti na sebi – pogleda njegove majke, Senade, koji me uvijek procjenjuje, traži grešku, traži slabost.

Zvono na vratima zvoni predugo. Otvaram vrata i prije nego što uspijem išta reći, Senada već ulazi, nosom šnjofka zrak. “Opet nisi prozračila kuću, Ajla? Znaš da moj Jasmin ima problema s alergijama!” Jasmin, moj svekar, samo odmahne rukom i sjeda za stol kao da je u svojoj kući. Adnan im se smiješi, a meni šalje pogled koji znači: “Pusti ih, tako je uvijek bilo.”

Tako je uvijek bilo. Od dana kad sam se udala za Adnana, svaki vikend je postao test moje izdržljivosti. Prvo su to bile sitnice – kako sjeckam luk, kako slažem tanjure, kako odgajam našu Lejlu. Onda su počeli komentari o mojoj obitelji iz Bihaća: “Kod vas se sve radi naopako, ali ovdje si sada, nauči kako se to radi kod nas u Sarajevu.” Nisam imala snage suprotstaviti se. Moja mama mi je uvijek govorila: “Šuti, Ajla, bolje je tako. Ne talasaj.”

Ali svaki put kad bih prešutjela, osjećala sam kako nestajem. Kao da sam samo ruka koja mijesi tijesto i noga koja trči za djetetom. Kao da nisam više Ajla – ona koja je voljela crtati, koja je sanjala o vlastitom ateljeu. Sada sam samo snaha.

“Lejla opet ima prehladu? Pa naravno kad joj ne znaš obući potkošulju!” Senada me gleda kao da sam najgora majka na svijetu. Lejla me grli oko struka i šapće: “Mama, nemoj plakati.” Ne zna ona da sam već odavno naučila plakati bez suza.

Jednog petka, dok sam rezala povrće za večeru, Senada je ušla u kuhinju i počela prebirati po mojim začinima. “Šta će ti ovo? Kod nas se koristi samo vegeta!” Nisam više mogla izdržati. “Senada, molim vas, ovo je moja kuhinja. Voljela bih da poštujete kako ja kuham.” Tišina. Adnan je ušao taman na vrijeme da vidi Senadin pogled pun prezira.

“Ajla, šta ti je? Zar ne možeš biti malo fleksibilna? Znaš koliko im znači da se osjećaju kao kod kuće,” rekao je kasnije tiho dok smo spremali stol. “A meni? Meni ništa ne znači? Zar ja nisam ovdje kod kuće?” pitala sam ga kroz suze koje više nisam mogla sakriti.

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam izgubila – svoj glas, svoje snove, svoju sigurnost. Sljedećeg jutra odlučila sam otići do svoje prijateljice Mirele na kafu. Mirela me gledala dugo i pažljivo slušala dok sam joj pričala sve što me muči.

“Ajla, moraš postaviti granice. Ako ne kažeš što te boli, nitko neće znati. Nisi sama,” rekla mi je tiho.

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli tjedan. Kada su sljedeći put došli Senada i Jasmin, srce mi je tuklo kao ludo. Ali ovaj put nisam šutjela kad je Senada počela kritizirati moju juhu.

“Senada, znam da volite drugačije začine, ali ja kuham ovako jer tako volimo Adnan i ja. Ako želite nešto posebno, slobodno recite unaprijed pa ćemo zajedno pripremiti.” Jasmin me pogledao iznenađeno, a Adnan je šutio.

Nije bilo lako. Prvi put su otišli ranije nego inače. Adnan mi je zamjerio što sam bila “preoštra”, ali Lejla me zagrlila i rekla: “Mama, danas si bila hrabra.” Te riječi su mi bile važnije od svega.

Sljedećih vikenda bilo je napeto. Senada je pokušavala još žešće – kritizirala je moj način čišćenja, način na koji razgovaram s Adnanom, čak i način na koji slažem rublje. Ali svaki put kad bi prešla granicu, ja bih mirno rekla: “Molim vas da poštujete moj način.” Nekad bih drhtala iznutra, ali nisam više šutjela.

Adnan se povukao u sebe. Više nije branio ni mene ni njih – samo bi sjedio za stolom i gledao u tanjur. Jedne večeri sam ga pitala: “Adnane, zar ti nije važno kako se ja osjećam? Zar ti nije stalo do toga da naš dom bude mjesto gdje smo svi sretni?”

Dugo je šutio pa rekao: “Navikao sam na njihovo ponašanje… Nisam znao da te toliko boli.” Tada sam shvatila koliko smo svi zarobljeni u navikama koje nas uništavaju.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam počela govoriti što mislim. Nije lako – odnosi su napeti, ali ja se polako vraćam sebi. Počela sam opet crtati; Lejla sjedi pored mene i crta svoje sunce s osmijehom.

Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene živi isto ovo što ja živim? Koliko nas šuti iz straha da ne budemo proglašene lošim snahama ili suprugama? Možemo li ikada biti istinski slobodne u vlastitom domu?

Što vi mislite – gdje završava kompromis a počinje gubitak sebe? Je li moguće izboriti se za poštovanje bez rata u vlastitoj kući?