Izgubljene naušnice – Priča o izdaji koju nisam mogla zamisliti
“Gdje su moje naušnice?” viknula sam, prekapajući ladicu po stoti put, ruke mi drhte, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Bile su to one zlatne, s plavim safirima, što mi ih je baka Mara ostavila prije nego što je otišla na onaj svijet. Naušnice koje sam čuvala kao oči u glavi, jer su bile jedina stvar koja me još vezala za nju.
“Jasmina, jesi li ih možda negdje premjestila?” upitao je moj muž Dario, ulazeći u sobu s onim svojim smirenim glasom koji me uvijek izluđuje kad sam na rubu živaca.
“Nisam! Znaš dobro koliko mi znače!” odgovorila sam oštro, osjećajući kako mi suze naviru na oči. Dario je slegnuo ramenima i izašao, ostavljajući me samu s mojom panikom.
Cijeli dan sam pretraživala stan. Pitala sam i djecu, Lejlu i Tarika, ali oboje su samo odmahivali glavom. Navečer sam sjela na kauč, umorna i poražena. U meni se počeo javljati crv sumnje. Nije mi bilo jasno kako su mogle nestati baš te naušnice, kad sve drugo stoji na svom mjestu.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih baku kako mi ih stavlja u ruku i šapće: “Čuvaj ih, Jasmina. To je sve što ti mogu ostaviti.” Osjećala sam se kao da sam je izdala.
Jedne večeri, dok sam besciljno skrolala po internetu, naišla sam na oglas: “Antikne zlatne naušnice sa safirima – rijetkost!” Srce mi je stalo. Kliknula sam na sliku i prepoznala ih odmah – sitna ogrebotina na jednom safiru, baš ona koju sam napravila kad sam bila dijete. Nisam mogla vjerovati. Naušnice su bile na prodaju na nekoj aukcijskoj stranici iz Sarajeva.
Odmah sam poslala poruku prodavaču pod lažnim imenom. “Zainteresirana sam za naušnice. Možete li mi reći nešto više o porijeklu?” Odgovor je stigao brzo: “Porodično naslijeđe, ali nažalost moramo ih prodati zbog financijskih problema.” Ispod poruke stajalo je ime – Adnan Kovačević. Zaledila sam se. Adnan je brat od Darijeve majke, čovjek kojeg sam viđala samo na svadbama i sahranama.
Nisam znala što da radim. Cijelu noć sam provela razmišljajući – jesam li luda ili me stvarno netko iz muževe porodice pokrao? Sljedeći dan sam odlučila suočiti se s Dariom.
“Dario, moram te nešto pitati. Jesi li ti ili netko iz tvoje porodice uzeli moje bakine naušnice?”
Pogledao me zbunjeno, ali u očima mu je zaiskrilo nešto što nisam mogla protumačiti.
“Ne znam o čemu pričaš, Jasmina. Zašto bi netko od nas to napravio?”
“Našla sam ih na internetu! Prodaje ih tvoj amidža Adnan! Kako to objašnjavaš?”
Dario je zašutio. Prvi put otkad ga znam, nije imao spreman odgovor. Samo je sjedio i gledao u pod.
“Dario!” povikala sam kroz suze. “Reci mi istinu!”
Nakon nekoliko minuta tišine, priznao je: “Zvao me Adnan prije mjesec dana. Rekao je da ima problema s dugovima i pitao može li uzeti nešto vrijedno iz našeg stana dok ne skupi novac. Nisam mislio da će uzeti tvoje naušnice… Mislio sam da će uzeti neki sat ili nešto što nije važno… Nisam ti htio reći jer sam mislio da će ih vratiti čim proda auto.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moj muž, čovjek kojem sam vjerovala više nego sebi, dopustio je da netko iz njegove porodice uzme moju najdragocjeniju uspomenu – bez da me pita.
Sljedećih dana u kući je vladala ledena tišina. Djeca su osjećala napetost i povukla se u svoje sobe. Dario je pokušavao razgovarati sa mnom, ali nisam mogla ni pogledati u njega.
Nazvala sam Adnana. “Vratite mi naušnice ili idem na policiju,” rekla sam hladno.
On se pravdao: “Jasmina, molim te, nisam imao izbora… Znaš kakva je situacija ovdje… Dugovi, kamataši… Nisam mislio da će ti toliko značiti…”
“To nije bio tvoj izbor! To su moje uspomene!” viknula sam i prekinula vezu.
Nakon nekoliko dana Adnan mi je poslao poruku: “Naušnice su ti kod Darija. Oprosti.” Dario ih je pronašao u ladici svog radnog stola – Adnan ih nije uspio prodati jer ih nitko nije htio kupiti po toj cijeni.
Kad sam ih ponovno držala u ruci, osjećala sam se prazno. Povjerenje koje sam imala prema Dariu i njegovoj porodici bilo je zauvijek narušeno.
Danas, svaki put kad pogledam te naušnice, pitam se: može li se ikada potpuno vjerovati onima koje zovemo svojima? Ili nas najviše povrijede upravo oni od kojih to najmanje očekujemo?
Što vi mislite – može li se oprostiti ovakva izdaja ili povjerenje jednom izgubljeno nikad više ne može biti isto?