Poruka koja je promijenila sve: Između ljubavi i izdaje
“Jesi li ti stvarno toliko naivna, Ivana?” čujem glas svoje svekrve iz mobitela, dok čitam poruku koju je poslala mom mužu. “Ona nikad neće biti dovoljno dobra za tebe, sine. Znaš da to mislim za tvoje dobro.”
Ruke mi drhte dok skrolam dalje. Moj muž, Dario, odgovara: “Znam, mama. Ali što da radim? Ona ima stan, to nam je sad najvažnije. Ne mogu joj sad reći istinu.”
U tom trenutku osjećam kako mi se svijet ruši. Sve ono što sam gradila s Darijem, sve noći provedene u razgovorima, sva obećanja o zajedničkoj budućnosti – sada izgledaju kao laž. Sjedim na rubu kreveta u našem malom stanu na Trešnjevci, stanu koji sam naslijedila od bake i koji je bio moj ponos. Nikad nisam mislila da će mi upravo to biti prokletstvo.
Dario i ja smo se upoznali na fakultetu. On je bio tih, pomalo povučen dečko iz Zenice koji je došao studirati u Zagreb. Ja sam bila otvorena, uvijek spremna pomoći svakome. Svidjela mi se njegova skromnost i to što nije bio kao drugi dečki koji su stalno pričali o novcu i autima. Zaljubila sam se u njega jer sam vjerovala da je iskren.
Moji roditelji nisu bili oduševljeni kad sam rekla da ću se udati za njega. “Ivana, on nema ništa!” govorila je mama. “Što ćeš ti s njim?” Tata je samo šutio i gledao kroz prozor, ali znam da ni njemu nije bilo pravo. Nisam ih slušala. Vjerovala sam da ljubav može sve pobijediti.
Vjenčali smo se skromno, samo najbliža rodbina i prijatelji. Dario je bio sretan, ili sam barem tako mislila. Prva godina braka bila je lijepa – zajedno smo uređivali stan, planirali budućnost, maštali o djeci. Ali onda su počeli problemi.
Njegova mama, gospođa Senada, često je dolazila iz Bosne i uvijek imala nešto za prigovoriti. “Ivana ne zna kuhati kao naše žene,” govorila bi Dariju dok misli da ne čujem. “Stan nije dovoljno čist. Zašto ona radi toliko dugo? Žena treba biti doma.” Dario bi me tješio: “Pusti mamu, ona je takva, ne misli loše.” Ali s vremenom sam osjetila da se i on mijenja.
Počeo je sve više slušati svoju majku. Svaka odluka koju smo donosili morala je prvo proći kroz filter njezinih savjeta. Kad sam predložila da odemo na more sami, rekao je: “Mama kaže da bi bilo bolje da idemo svi zajedno.” Kad sam htjela promijeniti namještaj u dnevnom boravku: “Mama misli da je ovo bolje ovako.” Počela sam osjećati kao da živim s dvoje ljudi – mužem i njegovom majkom.
A onda su došli financijski problemi. Dario nije mogao naći stalni posao nakon faksa. Ja sam radila u jednoj firmi za minimalac i nosila kući svaki dinar. On bi povremeno radio nešto preko studentskog servisa ili kod rođaka u građevini, ali ništa ozbiljno. Svekrva bi često dolazila s vrećicama hrane i novcem koji bi mu davala krišom od mene.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ga kako razgovara s njom na mobitel:
“Mama, ne mogu više ovako. Ivana stalno prigovara zbog novca… Ne znam što da radim.”
“Sine, moraš biti pametan. Ona ima stan – to ti je sigurnost. Ne budi glup!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam sumnjati u sve – u njegovu ljubav, u naše planove, u sebe samu.
Prije nekoliko dana slučajno sam ostavila njegov mobitel na stolu dok je išao pod tuš. Nisam htjela špijunirati, ali nešto me tjeralo da pogledam poruke s mamom. Ono što sam pročitala slomilo me.
“Mama, ne brini. Sve ide po planu. Kad dobijem posao, vidjet ćemo što dalje…”
“Samo pazi da te ne prevesla. Stan mora ostati tvoj!”
Osjetila sam mučninu i hladan znoj na leđima. Nisam znala što da radim – reći mu odmah? Suočiti ga? Ili šutjeti i čekati da vidim hoće li se nešto promijeniti?
Te noći nisam spavala ni minute. Gledala sam Darija kako mirno diše pored mene i pitala se tko je zapravo čovjek kojeg sam pustila u svoj život.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s njim.
“Dario, moramo razgovarati,” rekla sam čim se probudio.
“Što je sad?” pitao je nervozno.
“Znam za poruke između tebe i tvoje mame. Znam što planirate s mojim stanom. Kako si mogao?”
Pogledao me kao da sam mu upravo rekla nešto najgore na svijetu.
“Ivana… nije to tako kako misliš… Mama samo brine za mene…”
“Ne laži me! Sve si joj priznao! Jesi li me ikad volio ili si bio sa mnom samo zbog stana?”
Nije odgovorio odmah. Samo je šutio i gledao u pod.
“Ne znam… Sve se nekako zakompliciralo… Ti si uvijek imala sve sređeno, ja ništa… Mama mi je govorila da moram paziti na sebe…”
U tom trenutku znala sam da više nema povjerenja među nama. Da ljubav nije dovoljna kad nema iskrenosti.
Sad sjedim ovdje i razmišljam – jesam li pogriješila što sam vjerovala u bajke? Je li ljubav stvarno dovoljna ili su roditelji uvijek ti koji na kraju odlučuju našu sudbinu?
Možda bih trebala podnijeti zahtjev za razvod i početi iznova – ali kako ostaviti nekoga koga još uvijek volim? Može li se povjerenje ikada vratiti nakon ovakve izdaje?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li bolje biti sama nego živjeti u laži?