Povratak kući s čovjekom kojeg volim: Zašto moj sin nije bio sretan zbog toga
“Mama, ne možeš to uraditi!” glas mog sina, Dine, odjekivao je kroz stan dok sam spuštala kofere u hodnik. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam očekivala ovakvu reakciju, iako sam znala da će biti teško. Iza mene je stajao Ivan, moj zaručnik, nesigurno držeći buket karanfila koji je kupio na pijaci.
“Dino, molim te… samo da popričamo,” pokušala sam smiriti situaciju, ali on je već bio crven u licu, stisnutih šaka.
“Nemaš ti šta meni objašnjavati! Dovoljno si me ostavila kad sam bio mali, sad još ovo!”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Sjećanja su navirala – godine kada sam radila dva posla da ga prehranimo, noći kad bih ga ostavila kod susjede jer nisam imala kome drugom. Sve sam to radila za njega. Zar to nije bilo dovoljno?
Ivan je tiho šapnuo: “Možda da odemo u kafić, da mu damo prostora?”
Odmahnula sam glavom. “Ovo je moj dom. I njegov. Moramo razgovarati.”
Dino je sjeo na kauč, okrenuo mi leđa i upalio televizor. Zrak je bio gust od napetosti. Sjela sam pored njega, ali on se odmaknuo.
“Dino, znam da ti je teško. Ali ja… ja imam pravo biti sretna. Ivan me voli. Nisam te prestala voljeti zato što sam pronašla nekog drugog.”
On je šutio, a onda tiho rekao: “Ne znaš ti ništa o meni. Nikad nisi ni pitala kako mi je bilo kad si otišla u Njemačku. Samo si slala pare i poklone. Mislila si da je to dovoljno?”
Osjetila sam kako mi suze naviru. “Znam da nije bilo lako. Ali nisam imala izbora. Da sam ostala ovdje, ne bismo imali ni za kruh.”
Ivan je sjedio na rubu fotelje, nespretno prebirući po karanfilima. Znao je da ovo nije njegov trenutak.
Dino je ustao i pogledao Ivana ravno u oči: “Šta ti hoćeš od moje majke? Imaš li ti svoju djecu?”
Ivan je uzdahnuo: “Imam sina iz prvog braka. Nismo bliski kao što bih volio. Ali vaša mama mi je dala novu šansu za sreću.”
Dino se nasmijao podrugljivo: “Svi vi muškarci iz prošlih brakova tražite nekog da vas spasi od samoće!”
Bilo mi je teško slušati ga tako ogorčenog. Sjetila sam se dana kada je imao pet godina i plakao jer mu tata nije došao na rođendan. Tada sam mu obećala da ću uvijek biti tu za njega. Jesam li ga sada izdala?
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene, tiho dišući, a ja sam gledala u strop i razmišljala gdje sam pogriješila.
Sljedećeg jutra probudila sam se ranije i otišla do kuhinje. Dino je sjedio za stolom s glavom u rukama.
“Sine…”
Podigao je pogled, oči su mu bile crvene.
“Mama, bojim se da ćeš opet otići. Da ćeš opet izabrati nekog drugog umjesto mene.”
Sjela sam pored njega i uhvatila ga za ruku.
“Nikad te ne bih ostavila. Ali moram misliti i na sebe. Cijeli život sam živjela za tebe, sad želim malo živjeti i za sebe. Zar to nije pošteno?”
Dugo me gledao, a onda tiho rekao: “Ne znam… Možda će mi trebati vremena.”
Ivan se pojavio na vratima s dvije šalice kave.
“Dino, znam da nisam tvoj otac i neću pokušavati biti to što nisam. Ali volio bih da barem pokušamo biti prijatelji. Ako ništa drugo, zbog tvoje mame.”
Dino ga je gledao nekoliko sekundi, a onda klimnuo glavom.
Tih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao pred oluju. Moja sestra Sanja me zvala svaki dan:
“Jesi li sigurna da radiš pravu stvar? Dino ti nikad neće oprostiti ako ga povrijediš opet!”
“Sanja, ne mogu više živjeti samo za druge!” viknula sam jednom kroz suze.
U trgovini su me susjede gledale ispod oka:
“Vidi je, našla frajera u tim godinama! Sramota…”
Ali kad bih došla kući i vidjela Ivana kako zalijeva cvijeće ili Dinu kako pokušava razgovarati s njim o nogometu, srce bi mi se ispunilo nadom.
Jedne večeri Dino mi je prišao dok sam slagala veš.
“Mama… možda bih mogao otići s Ivanom na pecanje ovaj vikend? Samo da probam…”
Zagrlila sam ga kao kad je bio mali dječak.
Shvatila sam tada – ljubav nije ograničena godinama ni prošlim greškama. Ali rane iz djetinjstva bole najviše i treba vremena da zacijele.
Ponekad se pitam – imamo li pravo tražiti vlastitu sreću ako to znači da povrijedimo one koje najviše volimo? Ili možda upravo kroz svoju sreću učimo djecu kako da vole sebe?