Bivša svekrva i moj stan: Bitka za slobodu nakon razvoda
“Ne možeš mi to napraviti, Jasmina! Taj stan je bio naš, ti si samo došla na gotovo!” vrištala je bivša svekrva, gospođa Ljubica, dok je stajala nasred mog dnevnog boravka, držeći ključeve u ruci kao da su joj pripadali od rođenja. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi se tresle dok sam pokušavala ostati pribrana. Zrak u stanu bio je težak, zasićen mirisom njenog parfema i starim zamjerkama koje su visile među zidovima poput paučine.
Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Nakon dvije godine braka s Damirom, nakon što sam preživjela njegovu nevjeru i beskrajne svađe, napokon sam skupila hrabrosti i otišla. Stan sam dobila od svojih roditelja, ali Damir je tu živio sa mnom, a njegova majka je uvijek dolazila nenajavljeno, donosila sarmu i kritizirala kako perem prozore. Sad, kad je braka nestalo, mislila sam da će nestati i ona. Ali ne – Ljubica je imala druge planove.
“Stan je moj! Moji roditelji su ga kupili!” viknula sam, ali moj glas je zvučao slabašno u usporedbi s njenim. “Damir nema pravo na ništa, a ti još manje!”
Ona se nasmijala onim hladnim smijehom koji me uvijek tjerao da se osjećam kao dijete. “Tvoji roditelji? Tvoj otac je pio pola života, a majka ti nikad nije imala stalni posao. Znaš li ti koliko smo mi Damirovi dali za taj stan? Koliko sam ja radila da on ima sve?”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Sjećanja na djetinjstvo, na oca koji je dolazio kući kasno i majku koja je šutjela dok su računi pristizali – sve me to pogodilo kao šamar. Ali nisam smjela popustiti. Ovaj stan bio je jedino što sam imala.
“Ljubice, molim vas, izađite iz mog stana,” rekla sam tiho, ali odlučno.
Ona je stajala još nekoliko trenutaka, gledajući me kao da sam joj ukrala nešto sveto. Onda je bacila ključeve na stol i izašla zalupivši vratima tako jako da su slike popadale sa zida.
Nisam ni stigla doći sebi kad mi je zazvonio mobitel. Bila je to moja sestra Sanja.
“Jasmina, što si napravila? Ljubica me zvala, plače i prijeti da će te tužiti! Mama je već na rubu živaca!”
“Sanja, to je moj stan! Ne mogu više živjeti pod njenom kontrolom!”
“Ali znaš kakva je ona… Možda bi trebala popustiti malo, znaš da Damir ima problema s novcem…”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. Zar ni moja sestra ne vidi koliko sam patila? Zar nitko ne razumije koliko mi znači ovaj mali komad slobode?
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam prošla. O Damiru koji me varao s kolegicom s posla, o Ljubici koja me nikad nije prihvatila jer sam iz “loše obitelji”, o majci koja me uvijek učila da šutim i trpim. Ali ja više nisam htjela šutjeti.
Sljedećih dana Ljubica je počela širiti priče po susjedstvu. Govorila je da sam nezahvalna, da sam uništila njenog sina, da sam otela stan koji joj pripada. Susjedi su me gledali ispod oka u liftu, a čak mi je i teta Ružica iz trećeg kata prestala mahati kad bi me vidjela.
Jednog dana na vratima se pojavio Damir. Izgledao je umorno, starije nego prije.
“Jasmina, možemo li razgovarati? Mama ne prestaje zvati… Ja… nemam gdje otići.”
Gledala sam ga i osjećala mješavinu sažaljenja i bijesa.
“Damire, nisi ti dijete. Imaš posao, imaš prijatelje. Ovo nije više tvoj dom. Odlazi.”
Pogledao me tužno i otišao bez riječi.
Nakon toga počeli su stizati papiri od odvjetnika. Ljubica me tužila – tražila je povrat “ulaganja” u stan. Moja majka se slomila pod pritiskom – plakala je svaki dan i molila me da popustim “radi mira u kući”.
Ali ja nisam popustila. Pronašla sam odvjetnicu Lejlu iz Sarajeva koju mi je preporučila prijateljica s faksa. Lejla me saslušala bez osuđivanja.
“Jasmina, ovo nije samo tvoj stan. Ovo je tvoja borba za dostojanstvo. Ako sada popustiš, popuštat ćeš cijeli život.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Sudski proces trajao je mjesecima. Ljubica je dolazila sa svjedocima – susjedima koje je podmitila kolačima i kavom. Ja sam imala samo papire od javnog bilježnika i podršku Lejle.
Na kraju sudac je presudio u moju korist. Stan ostaje moj.
Kad sam izašla iz sudnice, osjećala sam se kao da sam skinula ogroman teret s leđa. Ali istovremeno – osjećala sam gorčinu zbog svega što sam izgubila: obiteljsku toplinu, podršku susjeda, miran san.
Danas sjedim sama u svom stanu i gledam kroz prozor na kišni Zagreb. Ponekad se pitam – vrijedi li sloboda ovakve borbe? Jesam li mogla drugačije? Ili svaka žena mora jednom u životu reći: dosta je bilo?