Čudo u Sarajevu: Povratak iz tame nakon dvadeset mjeseci
“Lejla, čuješ li me? Lejla, molim te, vrati nam se…”
Taj glas, tih i slomljen, bio je prva stvar koju sam osjetila nakon dvadeset mjeseci tame. Nisam mogla otvoriti oči, ali negdje duboko u meni, prepoznala sam tatin šapat i zvuk njegove stare gitare. Prsti su mu drhtali dok je svirao onu istu pjesmu koju mi je pjevao kad sam bila mala – “Kad zamirišu jorgovani”.
Nisam znala gdje sam, ni zašto ne mogu pomaknuti ruku. Sve što sam osjećala bila je težina na prsima i neizdrživa želja da odgovorim. Ali tijelo me nije slušalo. U tom trenutku, kroz maglu sjećanja, prošli su mi kroz glavu svi naši zajednički trenuci: kako me mama grlila kad bih pala s bicikla, kako je brat Amar uvijek bio tu da me zaštiti od školskih tračeva, kako smo svi zajedno gledali snijeg kroz prozor dok je tata svirao.
“Lejla, ljubavi, ako me čuješ, samo trepni…”, šaputala je mama kroz suze. Osjetila sam toplinu njene ruke na svom obrazu. Htjela sam vrisnuti da sam tu, da ih čujem, ali moje tijelo je bilo kao zaključano.
Dvadeset mjeseci. Toliko sam bila odsutna. Toliko su oni čekali. Mama je svakog dana dolazila u bolnicu, nosila mi omiljeni šal od lavande i pričala mi o Sarajevu – o tome kako su na Baščaršiji otvorili novu slastičarnu, kako je komšinica Azra rodila blizance, kako Amar studira elektrotehniku i ne spava noćima zbog ispita. Tata je svirao gitaru svaki vikend, bez obzira na to što su mu prsti bili ispucali od zime i što mu je srce bilo slomljeno.
Ali ono što nisu znali – ja sam ih čula. Negdje duboko u sebi, njihovi glasovi su bili jedina svjetlost u mojoj tami.
Sjećam se dana kada sam pala s bicikla na Vilsonovom šetalištu. Udario me auto. Sve poslije toga je magla. Kažu da su doktori rekli da nema nade, da je najbolje da se pripreme na najgore. Ali moja porodica nije odustajala. Mama se svađala s doktorima, molila ih da pokušaju još jednom. Tata je prodavao svoju kolekciju ploča da bi platio još jednu terapiju u privatnoj klinici. Amar je prestao izlaziti s prijateljima i svaku noć učio pored mog kreveta, nadajući se da će me njegov glas probuditi.
Jedne noći, dok je vani padao snijeg i Sarajevo bilo tiho kao nikad prije, tata je počeo svirati novu pjesmu. Osjetila sam kako mi srce brže kuca. U tom trenutku, kao da me nešto povuklo prema površini. Prvo sam pomaknula prst. Onda trepavicu. Mama je vrisnula od sreće i zvala doktore.
Probudila sam se u bolničkoj sobi punoj svjetla i mirisa alkohola. Tata je plakao kao dijete, a mama me grlila tako jako da sam mislila da će mi slomiti rebra. Amar je stajao u kutu i smijao se kroz suze.
Ali povratak nije bio lak. Nisam mogla govoriti ni hodati. Ruke su mi drhtale kao da nisu moje. Lice mi je bilo blijedo, a tijelo slabo kao papir. Prvi dan kad sam pokušala ustati iz kreveta, pala sam na pod i rasplakala se od nemoći.
“Lejla, ne moraš odmah sve moći”, šapnuo mi je Amar i podigao me s poda. “Bitno je da si tu.”
Dani su prolazili u terapijama i vježbama. Fizioterapeut Adnan bio je strog ali pravedan – tjerao me da dižem ruke iznad glave iako sam mislila da ću umrijeti od boli. Mama mi je svaki dan donosila domaću supu i pričala viceve iz mahale. Tata je svirao gitaru i pjevao pjesme koje su mi vraćale osmijeh na lice.
Ali najteže mi je bilo kad sam čula razgovor roditelja iza zatvorenih vrata:
“Ne znam hoće li ikad biti ona stara”, šaputala je mama kroz suze.
“Bit će”, odgovorio je tata tiho ali odlučno. “Naša Lejla se uvijek borila.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Prvi put kad sam izašla iz bolnice, Sarajevo me dočekalo kao starog prijatelja. Ljudi su me gledali s nevjericom – svi su znali za djevojku koja se probudila iz kome nakon dvadeset mjeseci. Komšinica Azra me zagrlila na ulici i plakala kao dijete.
Ali nije sve bilo bajka. Prijatelji iz škole su se promijenili – neki su me izbjegavali jer nisu znali šta da kažu, drugi su dolazili iz sažaljenja. Najbolja prijateljica Hana više nije bila ona ista djevojka s kojom sam dijelila tajne – imala je novi krug ljudi i nove probleme.
Noću bih plakala u jastuk jer nisam znala gdje pripadam. Nisam više bila ona stara Lejla – nisam mogla trčati po kiši ni smijati se bezbrižno kao prije nesreće.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli baklavu koju je mama napravila za moj povratak kući, tata me pogledao ravno u oči:
“Lejla, znaš li koliko si jaka? Ti si naše čudo.”
Tada sam shvatila – možda više nikad neću biti ona stara Lejla, ali mogu biti nova Lejla koja zna cijeniti svaki dah, svaki osmijeh i svaki zagrljaj.
Danas hodam polako, ali sigurno kroz Sarajevo koje me naučilo šta znači boriti se za život. Moja porodica je još uvijek uz mene – mama s osmijehom koji krije tugu, tata s gitarom koja nikad ne prestaje svirati i Amar koji me podsjeća da nikad ne odustanem.
Ponekad se pitam: Da li bi iko od nas imao snage za sve ovo da nije bilo ljubavi? Da li ste vi ikada osjetili takvu borbu – onu gdje jedino što vas drži jeste nada?