Iza Zatvorenih Vrata: Priča o Prijateljstvu, Ljubomori i Novim Počecima
“A koliko ti točno imaš na računu, Ivana?” Mirnin glas je bio tih, ali oštar, kao nož koji reže kroz tišinu moje male kuhinje u Novom Zagrebu. Pogledala sam je preko šalice kave, pokušavajući shvatiti je li ovo šala ili početak nečeg ozbiljnijeg. Njezine oči nisu bježale. “Znaš, samo pitam… Čudno mi je kako si se brzo oporavila nakon razvoda. Neki ljudi godinama ne dođu sebi, a ti već renoviraš stan i kupuješ novi auto.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Prije samo godinu dana, sjedila sam na istom tom mjestu, slomljena, dok mi je muž, Ivan, ostavljao papire za razvod na stolu. Mirna je tada bila uz mene, donosila mi supu i pričala viceve da me oraspoloži. Sad, kad sam napokon skupila komadiće svog života i počela disati punim plućima, njezina podrška pretvorila se u sumnju.
“Mirna, zar stvarno misliš da sam nešto skrivila?” upitala sam tiho. “Znaš koliko sam radila zadnjih mjeseci. Preko dana u školi, navečer instrukcije iz matematike… Sve što imam, sama sam zaradila.”
Nije odgovorila odmah. Samo je slegnula ramenima i pogledala kroz prozor prema sivom dvorištu. “Ma nije to… Samo, znaš kako ljudi pričaju. Kažu da si se prebrzo snašla. Da možda imaš nekog novog ili da ti je Ivan ostavio više nego što pričaš.”
Osjetila sam kako me obuzima bijes i tuga istovremeno. Nisam očekivala ovakva pitanja od nje – ne od Mirne, koja je znala svaku moju suzu i svaku moju borbu. “Ljudi uvijek pričaju, Mirna. Ali ti nisi ljudi. Ti si moja prijateljica. Zar ne vjeruješ meni više nego njima?”
Nastala je tišina koju ni zvuk tramvaja ispod prozora nije mogao prekinuti. Sjetila sam se svih naših zajedničkih trenutaka – ljetovanja na Jadranu, ispijanja kava na Baščaršiji kad smo išle kod njezine rodbine u Sarajevo, noći kad smo plakale zbog muškaraca koji nas nisu zaslužili.
“Možda sam ljubomorna,” priznala je napokon, glasom koji je bio jedva čujan. “Znaš… Ja još uvijek živim s roditeljima u tridesetoj. Moj Dino nikako da nađe stalni posao. A ti… Ti si uvijek bila borac. Možda mi je teško gledati kako ti uspijeva kad meni ne ide.”
Osjetila sam olakšanje, ali i težinu njezinih riječi. Prijateljstvo nije natjecanje, ali ponekad se tako osjeća – pogotovo kad život svakome od nas podijeli drugačije karte.
“Mirna, znaš li koliko sam puta poželjela biti na tvom mjestu? Imaš roditelje koji te vole, dečka koji te podržava… Ja sam ostala sama u ovom stanu koji mi ponekad izgleda kao zatvor. Novac ne može kupiti mir ili ljubav.”
Pogledala me kroz suze koje su joj navirale na oči. “Znam… Ali teško je kad svi oko mene idu naprijed, a ja stojim na mjestu. I onda još slušam od mame kako si ti ‘uzor’ i kako bih trebala biti više kao Ivana.”
Nasmijala sam se kroz suze. “Da zna tvoja mama koliko puta jedem paštetu za večeru jer štedim za ratu kredita!”
Obje smo se nasmijale, ali osjećaj gorčine nije nestao. Znala sam da će nam trebati vremena da ponovno izgradimo povjerenje.
Kasnije te večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi i gledala stare fotografije nas dvije iz srednje škole, pitala sam se gdje su nestale one djevojke koje su vjerovale jedna drugoj bez zadrške.
Sljedećih dana Mirna mi se nije javljala. Pisala sam joj poruke – ništa posebno, samo slike mačke koja mi je došla na balkon ili šaljive memeove koje smo voljele dijeliti. Odgovori su bili kratki ili ih nije bilo.
Moja mama me zvala iz Osijeka: “Ivana, jesi dobro? Čujem da si imala neku svađu s Mirnom? Znaš da su prijatelji važni…”
“Znam, mama,” odgovorila sam umorno. “Ali što kad prijatelj počne sumnjati u tebe? Kad osjetiš da te više ne gleda istim očima?”
“To ti je život, dijete moje,” rekla je tiho. “Ljudi se mijenjaju kad im postane teško gledati tuđu sreću dok sami nemaju svoju. Ali prava prijateljstva prežive i to – ako su stvarna.”
Nisam znala što da mislim. Počela sam preispitivati sve – jesam li bila previše otvorena o svojim uspjesima? Jesam li trebala više slušati Mirnine probleme umjesto što sam pričala o svojim planovima za budućnost?
Jedne subote odlučila sam otići do nje bez najave. Dino mi je otvorio vrata i zbunjeno me pogledao.
“Ej, Ivana… Mirna je u sobi. Malo je loše volje zadnjih dana.”
Ušla sam tiho i sjela kraj nje na krevet.
“Znaš,” rekla sam nakon duge šutnje, “možda nikad nećemo imati iste živote ili iste probleme. Ali ne želim te izgubiti zbog glupih priča ili novca koji ionako ništa ne znači ako nemam s kim podijeliti sreću ili tugu.”
Mirna me pogledala i zagrlila kao nekad davno.
“Oprosti,” šapnula je. “Nisam znala kako da ti kažem koliko me boli što stojim na mjestu dok ti ideš naprijed.”
“Nema veze,” odgovorila sam iskreno. “Samo obećaj da ćemo uvijek pričati iskreno – čak i kad boli.”
Te večeri smo dugo razgovarale o svemu – o strahovima, nesigurnostima, planovima i snovima koje još nismo ostvarile.
Danas znam da prava prijateljstva nisu savršena – ona su puna pukotina kroz koje ulazi svjetlo istine.
Ponekad se pitam: Koliko često dopuštamo tuđim riječima da poljuljaju ono što smo godinama gradili? I jesmo li spremni oprostiti kad ljubomora zamijeni povjerenje?