Skok u nepoznato: Priča o hrabrosti na mostu iznad Save

“Stani, Ivane! Ne idi!” vikao je moj sin Luka dok sam otvarao vrata autobusa usred jutarnje gužve na Mostu mladosti. Ledeni zrak mi je parao lice, ali nisam mogao ignorirati vrisak koji se prolomio iz mase. Pogledao sam kroz prozor i vidio djevojčicu kako se bori s hladnom Savom, ruke joj sukljale iznad površine, a ljudi su stajali ukipljeni, šokirani, nepomični. U tom trenutku nisam razmišljao ni o čemu – ni o Luki, ni o ženi Marini, ni o poslu koji sam mogao izgubiti. Samo sam potrčao.

Skočio sam s mosta, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Voda je bila ledena, šokirala me do kostiju. Djevojčica je nestajala pod površinom. “Drži se! Dolazim!” vikao sam, iako nisam bio siguran čuje li me. Kad sam je napokon uhvatio za ruku, osjetio sam kako mi snaga popušta. Ali nisam mogao odustati. Povukao sam je prema obali, dok su ljudi s mosta napokon došli k sebi i počeli dozivati pomoć.

Kad smo izašli na obalu, tresli smo se oboje. Djevojčica, Emina, kasnije sam saznao njezino ime, nije mogla govoriti od šoka. Hitna pomoć je stigla brzo, a ja sam ostao sjediti na travi, mokar do kože, gledajući kako joj liječnici stavljaju deku oko ramena. U tom trenutku nisam osjećao ništa osim praznine.

Nisam znao da će taj trenutak promijeniti sve. Postao sam junak preko noći – novine su pisale o meni, susjedi su mi kucali na vrata s kolačima i kavom. Ali kod kuće, atmosfera je bila drugačija. Marina me gledala s mješavinom ponosa i straha. “Što bi bilo da se nisi vratio? Što bi Luka i ja bez tebe?” pitala je tiho dok smo sjedili za stolom te večeri.

Luka nije mogao spavati. Dolazio bi mi svaku noć u sobu i pitao: “Tata, hoćeš opet skočiti? Hoćeš li opet otići?” Nisam znao što da mu kažem. Osjećao sam se kao da sam ga izdao – spasio sam tuđe dijete, ali svoje sam ostavio u strahu.

Dani su prolazili, ali nemir nije nestajao. Počeo sam izbjegavati vožnju preko Mosta mladosti. Svaki put kad bih vidio rijeku, srce bi mi preskočilo. Počeo sam sanjati vodu – hladnu, tamnu, bez dna. Marina je primijetila da se povlačim u sebe. “Ivane, moraš razgovarati s nekim. Ne možeš ovo nositi sam,” rekla je jedne večeri dok smo gledali vijesti.

Ali kome da kažem? Prijatelji su me tapšali po ramenu i govorili: “Bravo, legendo!” Nitko nije pitao kako se osjećam kad ostanem sam sa sobom. Jedino je moj otac, stari Jozo iz Travnika, došao jednog dana bez najave. Sjeo je za stol i natočio si rakiju.

“Znaš, Ivane,” rekao je tiho, “i ja sam jednom riskirao sve za tuđeg čovjeka. U ratu. Mislio sam da će me to učiniti boljim čovjekom. Ali svaki put kad bih pogledao tvoju majku i tebe kao dijete… pitao sam se jesam li imao pravo riskirati sve što imam zbog nekoga koga ne poznajem.” Pogledao me ravno u oči. “Nema odgovora na to pitanje. Samo ti znaš što ti srce kaže.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počeo sam primjećivati kako se Luka povlači – više nije htio igrati nogomet sa mnom u parku, šutio bi za stolom. Jedne večeri sam ga zatekao kako gleda stare slike na mobitelu.

“Tata,” rekao je tiho, “jesi li ti sada više Eminin tata nego moj?”

To me pogodilo jače od bilo koje hladne vode ili pogleda prolaznika. Sjeo sam kraj njega i zagrlio ga.

“Luka, ti si moje dijete. Ti si moj svijet. Ono što sam napravio… napravio sam jer nisam mogao gledati dijete kako nestaje pred mojim očima. Ali to ne znači da tebe volim manje ili da bih te ikad ostavio.” Osjetio sam kako mu suze klize niz lice dok me grlio.

Marina je polako počela prihvaćati ono što se dogodilo. Ali strah nije nestajao – svaki put kad bih kasnio s posla ili kad bi čula sirene u daljini, pogledala bi kroz prozor s nemirom u očima.

Jednog dana stiglo je pismo od Eminine majke, Amire iz Bosne. Zahvaljivala mi je što sam spasio njezinu kćer i pozvala nas da dođemo kod njih na ručak u Brčko. Oklijevao sam – nisam znao želim li ponovno proživljavati taj dan.

Ali Luka je inzistirao da idemo. “Tata, želim upoznati djevojčicu koju si spasio.”

Putovanje do Brčkog bilo je tiho; svi smo bili nervozni. Kad smo stigli, Amira nas je dočekala suznih očiju i zagrlila me kao da smo stari prijatelji. Emina je bila tiha, ali nasmiješila se Luki i povela ga da joj pokaže bicikl.

Za stolom smo pričali o svemu – o životu na dvije strane Save, o ratu koji nas je obilježio, o tome kako nas sudbina može spojiti na najneobičnije načine.

Na povratku kući Luka me pitao: “Tata, jesi li sada miran?”

Pogledao sam ga i shvatio da mir možda nikad neće doći potpuno – ali možda to i nije važno.

Sada sjedim na klupi uz Savu i gledam rijeku koja teče dalje, kao život koji ne pita za naše strahove ni odluke.

Pitam vas: Biste li vi skočili? Što nas tjera da riskiramo sve za nekoga koga ne poznajemo?