Testament na rođendanu: Kako je moja majka uništila našu obiteljsku sreću
“Piši! Piši odmah, Alma! Ako ne napišeš testament, sve će on uzeti kad te ne bude!”
Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su baloni s likom Peppe Pig visjeli iznad stola, a torta s jagodama još uvijek bila netaknuta. Moja kćerka Hana, tek navršila sedam godina, gledala je zbunjeno iz svog kutka, dok su ostala djeca šaptala i gledala prema meni. Moj muž Dario stajao je pored prozora, stisnutih šaka, blijed u licu. Svi gosti su utihnuli. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam gola pred cijelim svijetom.
“Mama, molim te, nije ni vrijeme ni mjesto…” prošaptala sam, ali ona je već bila u svom elementu. “Vrijeme je uvijek kad se radi o tvojoj sigurnosti! Sjećaš se što se dogodilo teti Jasni? Napisala je sve na muža, a sad živi u podrumu! Neću da ti se to dogodi!”
Dario je tada progovorio, glas mu je drhtao: “Zar stvarno misliš da bih ti nešto uzeo? Alma, pa sve smo zajedno gradili!” Pogledala sam ga, ali nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja na majku i sram pred mužem. Gosti su počeli šaptati, neki su uzimali jakne i polako izlazili. Rođendan moje kćeri pretvorio se u noćnu moru.
Majka nije odustajala. “Ne znaš ti muškarce! Kad dođe do para i kuće, svi su isti! Ja sam tvoja majka, ja te štitim!”
Sjećanja su mi navirala: kako je tata otišao kad sam imala deset godina, kako je mama ostala sama s nama trima sestrama, kako nas je učila da nikome ne vjerujemo osim njoj. Ali ja sam mislila da sam drugačija. Da sam pronašla nekoga tko me voli zbog mene.
Dario je prišao bliže. “Alma, ako ti misliš da ti nešto prijeti sa mnom… reci mi odmah. Neću živjeti u kući gdje mi se ne vjeruje.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Pogledala sam Hanu koja je plakala jer joj je rođendan uništen. Moja sestra Lejla pokušavala ju je utješiti, ali i sama je bila šokirana.
“Mama, molim te…” rekla sam opet, ali ona je samo odmahnula rukom. “Neću otići dok ne napišeš! Imam ja kod sebe papire!”
Iz torbe je izvadila fascikl i stavila ga na stol pored torte. Gosti su sad već svi otišli osim Lejle i mog brata Damira koji je samo šutio i gledao u pod.
“Alma, nemoj to raditi zbog mene,” rekao je Dario tiho. “Ako misliš da trebaš… napiši što god hoćeš. Ali znaj da ovo nije život kakav želim za nas.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Nisam znala što da radim. Mama me gledala s očekivanjem, Dario s povrijeđenim ponosom, Hana s tugom.
U tom trenutku sjetila sam se svih onih večeri kad smo Dario i ja zajedno birali pločice za kupaonicu, kad smo štedjeli za Hanin bicikl, kad smo zajedno plakali zbog spontanog pobačaja prije dvije godine. Zar sve to ništa ne vrijedi pred majčinim strahovima?
Lejla je tada prvi put progovorila: “Mama, dosta! Alma nije ti dužna ništa dokazivati! Ako joj vjeruješ – vjeruj joj do kraja! Ako ne – pusti ju da živi svoj život!”
Majka ju je pogledala kao da ju prvi put vidi. “Ti si uvijek bila naivna…”
Damir je tada ustao: “Možda si nas previše štitila, mama. Možda smo zato svi ovako nesretni.”
Tišina. Samo Hanin tihi jecaj.
Uzela sam fascikl i pogledala papire. Sve je bilo spremno: moj potpis, svjedoci – čak i odvjetnički broj na dnu stranice. Osjetila sam kako me guši.
“Neću to sada potpisati,” rekla sam odlučno i pogledala Darija. “Ako jednog dana budem osjećala potrebu – napravit ću to sama. Ali ne danas. I ne ovako.”
Majka je ustala i uzela torbu. “Vidjet ćeš ti… Kad ostaneš sama…”
Lejla ju je ispratila do vrata. Dario me zagrlio, ali osjećala sam hladnoću između nas.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao okrenut leđima. Hana je spavala između nas, još uvijek uplakana.
Ujutro sam sjela za kuhinjski stol i gledala kroz prozor kako kiša pada po praznom dvorištu gdje su jučer trčala djeca.
Dario je došao i sjeo nasuprot mene.
“Alma… Jesi li sigurna da želiš ovako živjeti? S ovakvim pritiscima?”
Nisam znala što reći.
Možda nikada neću znati kome mogu vjerovati – majci koja me odgajala u strahu ili mužu koji sada sumnja u mene zbog njezinih riječi? Može li obitelj preživjeti kad povjerenje nestane?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne?