Gdje smo pogriješili? Priča jedne majke koja se bori s generacijskim jazom

“Opet ste kupili novi televizor? Pa stari je bio sasvim dobar!” glas mi je zadrhtao dok sam gledala u sina, a on je samo slegnuo ramenima i pogledao Lejlu, svoju suprugu. “Mama, to je naša stvar. Mi radimo, mi zarađujemo, možemo si priuštiti što želimo,” odgovorio je Ivan, a u njegovom glasu osjetila sam onu istu tvrdoglavost koju je imao još kao dijete. Lejla je šutjela, ali sam vidjela kako joj lice lagano pocrveni.

Stajala sam u njihovom dnevnom boravku, okružena sjajem novih uređaja, dok su stare slike iz mog djetinjstva navirale pred oči: otac koji broji novac za kruh, majka koja krpa čarape, brat koji sanja o biciklu. Uvijek smo znali da se mora štedjeti, da se ne troši na gluposti. “Ivan, kad ćeš početi razmišljati o budućnosti? Kad ćete vi dvoje napokon skupiti za svoj stan?” pitala sam tiho, ali odlučno.

Ivan je uzdahnuo. “Mama, danas je drugačije. Nije kao prije. Cijene stanova su otišle u nebo, a mi želimo uživati dok možemo. Ne želim cijeli život štedjeti i odricati se svega kao vi.”

Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam znala što više reći. Suprug Ante je sjedio sa strane, šutio, ali sam vidjela kako mu vilica podrhtava od bijesa ili tuge – nisam bila sigurna. Kad smo izašli iz njihovog stana, Ante je progunđao: “Mi smo krivi. Previše smo im dali. Nikad nisu osjetili što znači nemati.”

Te riječi su me proganjale danima. Sjećam se kako smo Ivana vodili na more kad su druga djeca ostajala kod kuće, kako smo mu kupili prvi kompjuter kad su drugi još pisali zadaće rukom. Htjeli smo mu dati ono što mi nismo imali. Jesmo li pretjerali? Jesmo li ga razmazili?

Narednih tjedana pokušavala sam razgovarati s Ivanom bez svađe. “Znaš, sine, nije stvar u tome da ne želimo da uživate. Samo… brinem se za vas. Što ako ostanete bez posla? Što ako dođe neka kriza?” On bi odmahnuo rukom: “Mama, ne brini stalno. Sve će biti dobro.” Ali ja nisam mogla prestati brinuti.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Sanja iz Sarajeva. “Znaš li ti da ni moja Amra ne zna štedjeti? Sve bi odmah potrošila na putovanja i odjeću! Šta je s ovom djecom danas?” pričala je kroz smijeh, ali sam osjetila i njenu zabrinutost.

“Možda smo ih previše štitile,” rekla sam tiho.

Sanja je uzdahnula: “Možda jesmo. Ali znaš šta? Možda im treba pustiti da sami nauče na svojim greškama.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedeći put kad smo bili kod Ivana i Lejle na ručku, odlučila sam šutjeti o novcu. Pričali smo o poslu, o Lejlinim planovima za napredovanje, o Ivanovoj želji da pokrene svoj mali biznis. Smijali smo se, šalili, kao nekada.

Ali onda je Lejla spomenula kako su opet gledali stanove na internetu – “Ali cijene su stvarno strašne!” – i opet sam osjetila potrebu da im kažem: “Da ste barem nešto uštedjeli…” Zaustavila sam se na pola rečenice i progutala riječi.

Nakon ručka, Ivan me ispratio do vrata. “Znam da brineš, mama,” rekao je tiho. “Ali pusti nas malo da sami odlučujemo. Ako pogriješimo – pogriješit ćemo sami.” Pogledala sam ga i prvi put vidjela odraslog čovjeka pred sobom, a ne dječaka kojem treba stalno govoriti što da radi.

Te večeri Ante i ja sjedili smo u tišini. On je gledao vijesti, ja sam plela šal za unuka kojeg još nemamo. “Možda Sanja ima pravo,” rekla sam napokon. “Možda ih moramo pustiti da sami nauče.” Ante je samo kimnuo glavom.

Ali briga nije nestala. Svaki put kad čujem da su kupili nešto novo ili otišli na skupi vikend u Opatiju, srce mi preskoči od straha za njihovu budućnost. Pitam se gdje smo pogriješili – jesmo li ih previše voljeli ili premalo učili životu?

Ponekad poželim vratiti vrijeme i biti stroža, manje popustljiva majka. Ali onda se sjetim Ivanovog osmijeha kad je bio mali, njegovih snova i želja koje smo mu htjeli omogućiti.

Možda svaka generacija mora sama naučiti cijeniti trud i štednju – ili možda današnji svijet traži drugačije vrijednosti? Ne znam odgovor.

Samo znam da ću uvijek biti tu za svog sina – i kad pogriješi i kad uspije.

Pitam vas – jesmo li mi roditelji krivi što naša djeca ne znaju štedjeti ili jednostavno živimo u vremenu gdje su pravila drugačija? Kako vi gledate na to?