Kad ljubav postane predmet ismijavanja: Ispovijest jedne žene iz Sarajeva
“Opet si zaboravila kupiti mlijeko, Amela! Pa zar ti je išta u glavi osim tih tvojih glupih knjiga?” glas Samira odjeknuo je kroz stan kao šamar. Stajala sam pored šporeta, ruke su mi drhtale dok sam miješala supu. U tom trenutku, činilo mi se da je svaki moj pokret pogrešan, svaki uzdah preglasan.
Nekad sam vjerovala da je brak sklonište. Odrasla sam u sarajevskom naselju Grbavica, u porodici gdje se nije puno govorilo o osjećajima, ali se znalo šta znači biti podrška. Moja mama, Zehra, uvijek je govorila: “Samo ti budi dobra žena, Amela. Muškarci su takvi, treba ih trpiti.” Nisam tada znala koliko će me te riječi progoniti.
Samira sam upoznala na fakultetu. Bio je duhovit, šarmantan, uvijek okružen prijateljima. Svi su govorili da imam sreće što me izabrao. Prvih nekoliko mjeseci osjećala sam se kao najvažnija žena na svijetu. Onda su počeli prvi komentari: “Što si obukla tu haljinu? Izgledaš kao da ideš na pijacu.” Ili: “Tvoje prijateljice su dosadne, bolje ostani kući sa mnom.”
Nisam odmah shvatila šta se dešava. Mislila sam da je to ljubomora, možda čak i briga. Ali s vremenom, njegove riječi su postajale sve grublje, a ja sve tiša. Prijateljice su se povukle, mama je govorila da ne talasam. “Svi brakovi su teški, Amela. Samo ti šuti i trpi.”
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom s njegovim roditeljima, Samir je ispričao vic na moj račun: “Znate li vi da Amela ne zna ni jaje ispeći kako treba?” Svi su se smijali, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore. Pogledala sam njegovu mamu, Sabinu, ali ona je samo slegnula ramenima: “Ma pusti dijete, naučit će s vremenom.”
Počela sam izbjegavati društvo. Nisam više išla na kafu s prijateljicama, nisam se javljala ni sestri Lejli koja živi u Mostaru. Osjećala sam se kao da sam zarobljena u nekoj tuđoj priči. Svaki dan bio je isti: posao, kuća, Samirove primjedbe i moja tišina.
Jednog jutra, dok sam prala zube, pogledala sam se u ogledalo i skoro nisam prepoznala ženu koja mi uzvraća pogled. Oči bez sjaja, podočnjaci od neprospavanih noći. Pitala sam se gdje je nestala ona Amela koja je sanjala o putovanjima i pisanju knjiga.
Pokušala sam razgovarati sa Samirom. “Osjećam se loše kad me ismijavaš pred drugima,” rekla sam tiho dok smo ležali u krevetu. On se nasmijao: “Ma nemoj biti tako osjetljiva. Šalim se malo, šta fali? Svi se smiju.”
Ali meni nije bilo do smijeha. Svaka njegova riječ bila je kao kamen oko vrata. Počela sam zapisivati svoja osjećanja u stari rokovnik koji sam sakrila ispod jastuka. Pisanje mi je bilo jedini izlaz.
Jednog dana na poslu kolegica Mirela me upitala: “Amela, jesi li dobro? Nekako si blijeda u zadnje vrijeme.” Skoro sam zaplakala od tog pitanja – prvi put nakon dugo vremena neko me zaista vidio.
Te večeri odlučila sam nazvati Lejlu. Plakala sam joj u slušalicu: “Ne znam više ko sam. Samir me stalno ismijava, pred svima… Osjećam se kao ništa.” Lejla je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Amela, nisi sama. Dođi kod mene na vikend. Treba ti malo zraka.”
Odlazak u Mostar bio je kao buđenje iz ružnog sna. Lejla me vodila na šetnje uz Neretvu, pričale smo satima o svemu što me boli. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da imam pravo na svoje osjećaje.
Vratila sam se u Sarajevo s novom snagom. Počela sam postavljati granice – male stvari: nisam više odgovarala na Samirove provokacije, izlazila sam s Mirelom na kafu poslije posla. Samir je primijetio promjenu: “Šta ti je sad? Misliš da si nešto posebno jer imaš prijateljice?”
Jedne večeri došao je kući ljut jer mu večera nije bila gotova na vrijeme. Počeo je vikati: “Ništa ne znaš! Ništa ne vrijediš!” Umjesto da šutim, prvi put sam mu rekla: “Dosta! Neću više slušati tvoje uvrede!”
Bio je šokiran. Otišao je iz stana i nije se vratio cijelu noć. Ja sam sjedila na kauču i plakala – ali to nisu bile suze straha nego olakšanja.
Narednih dana razgovarali smo mnogo – ponekad mirno, ponekad kroz svađu. Rekla sam mu da više neću dozvoliti da me ponižava pred drugima ili kod kuće. Ako želi ostati sa mnom, mora naučiti poštovati me.
Nije bilo lako. Još uvijek ima dana kad posumnjam u sebe, kad me njegove riječi zabole više nego što bih htjela priznati. Ali sada znam – nisam sama i nisam kriva što tražim poštovanje.
Ponekad se pitam koliko nas još živi u tišini svojih stanova, bojeći se reći istinu naglas? Koliko nas još misli da ljubav znači trpjeti uvrede? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori.
“Jesmo li zaista dužne šutjeti zbog mira u kući? Ili imamo pravo tražiti poštovanje i ljubav kakvu zaslužujemo?”